Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Bog ispred svega (23. nedjelja kroz godinu)

Bog ispred svega (23. nedjelja kroz godinu)

Današnje nam evanđelje zvuči vrlo grubo. Zašto Isus postavlja ovako radikalne uvjete? U njegove vrijeme, kao i u ovo naše, bilo je i ima onih koji se rado predstavljaju kao vođe, osloboditelji i iscjelitelji duše i tijela. Takvi, kao i političari, žele da ih se slijedi. Oni mnogo obećavaju i ne govore o poteškoćama. Isus ne radi tako nešto. Isus ne govori anđelima. On govori konkretnim ljudima. Govori svima onima koji ga slijede, a takvih je bilo mnogo. Evanđelje govori o silnom mnoštvu. Mnoštvo svijeta ide za Isusom. Svi oni iz tog mnoštva koji slijede Isusa, imaju svoje razloge. Neki su ga pratili iz radoznalosti, drugi opet iz potrebe za ozdravljenjem svojim ili nekoga svoga. Ljudi su očekivali čudesa. Bilo je sigurno i onih koji su ga pratili pazeći na svaku Isusovu riječ neće li se ogriješiti o neki propis i zakon pa da ga mogu optužiti. Isus se ne obazire na nakane mnoštva koje ga slijedi, nego blago rečeno, vrlo zbunjujućim riječima okreće se mnoštvu i kaže: „Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.“ Nije li ovo suprotnost svemu onomu što je Isus do sada propovijedao? Nije li ovaj zahtjev protiv zapovijedi ljubavi? Tko se može odreći baš svega pa i samoga sebe? Isus govori otvoreno. Ne obećava brda i doline, a ni zemlju kojom teče med i mlijeko. Pa, iako ovo zvuči kao nemogući radikalizam, Isus ne traži ništa više ali ni ništa manje od onoga što je dosad tražio. Isus traži od svakoga onoga koji ide za njim, koji ga želi slijediti ono što on živi i propovijeda, a to je radikalna ljubav. Isus sve „napušta“ i slijedi volju Očevu. Isus kao Sin Čovječji postavlja prioritete. Ono najvažnije je volja Oca nebeskoga. Bog je ispred svega. Zato „Krist Isus, trajni lik Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan: obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“, tako sv. Pavao u poslanici Filipljanima. U biti, sve ono što Isus traži sažeto je u zapovijedi ljubavi: U zapovijedi ljubavi prema Bogu i u zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, čovjeku. Bog je uvijek na prvom mjestu. Nitko nije ispred Boga, pa ni roditelj, ni braća, ni sestre, ni žena ni muž. Čovjek, odnosno ljudi su na drugom mjestu. Isus kao čovjek pokazuje što znači nositi svoj svagdanji križ. On svojim učenicima otvoreno govori o muci i križu koji ga čekaju i ne bježi od toga. Naravno da i on kao čovjek doživljava strah pa moli Boga pred samu svoju muku i smrt da ga, ako je to volja Očeva, oslobodi toga, ali naglašava, ne moja volja, nego tvoja neka se vrši, kaže Isus. Što mi zamišljamo pod svojim svagdašnjim križem? Naš svagdašnji križ nositi sastoji se u tome da prihvatimo najprije sebe sa svim svojim dobrim i manje dobrim stranama, sa svojim manama kao i vrlinama, sa svim našim nedostacima i manjkavostima kao i ograničenjima. Križ svoj nositi znači prihvatiti i naše najbliže i ljubiti ih kao što sebe ljubimo, prihvatiti svoga bračnoga druga, svoje dijete, svoje roditelje, braću, sestre pa i one koji nam ne odgovaraju. A što znači prihvatiti sebe i svoje bližnje doli nositi svoj križ i s vjerom ići za Isusom. Isus poziva da ga slijedimo. Nekoga slijediti znači živjeti i djelovati kao što on živi i djeluje. Možda će samo rijetki biti u stanju ići do kraja i sve ostaviti i ići za Isusom. Takvih je bilo i bit će ih. Ali, i takvi su samo ljudi i oni trebaju Božju pomoć. I to će moći samo ako se budu oslanjali na Isusa.
Evanđelje nije naviješteno za anđele, nego za ljude, kako onima u Isusovo vrijeme tako i nama danas. A to znači da kao ljudi možemo odgovoriti na ove Isusove zahtjeve ako se malo potrudimo. Isus nam žele s ovim svojim, za nas, teškim riječima o odricanju sebe i svojih kao i o nošenju svoga križa, pomoći postaviti prioritete. Neka nam je Bog na prvom mjestu i ne „gradimo kule“ samo zato da bi smo bili jači i vidljiviji od susjeda. Ratujemo sa sobom svaki put kada se idemo uspoređivati s drugima, bilo s našim u obitelji, bilo s onim drugima jer ne uviđamo realnost, nego samo svoju umišljenost koja nas ne dovodi do ljubavi nego do zavisti i mržnje. A one križeve koji su stvarno naši, kojih je svaki dan pun, a to je naš život s našim ljudskim slabostima, s našim starenjem, s nesavršenošću i neznanjem, s našim izgledom, s našim životom u obitelji. Te i takve naše svagdanje križeve odbacujemo pa pribjegavamo raznim iscjeliteljima, vračarima, horoskopima, jogama i priželjkujemo jedan nestvarni svijet – umjesto da sve to s vjerom u Onoga koji nas zove nosimo i idemo za njim. Ne zaboravimo da Isus zove svakoga na svoj način, pojedinačno, imenom i svaki od nas ima svoj put kojim može ići za Isusom. Ne zaboravimo ni to da Bog ne traži ni od koga ono što ne može nositi.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 14, 25-33

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«