Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Bog ne gleda kao što gleda čovjek (32. nedjelja kroz godinu – B)

Bog ne gleda kao što gleda čovjek (32. nedjelja kroz godinu – B)

Današnja nam liturgijska čitanja predstavljaju „dva različita svijeta“. Stavlja nam pred oči svijet bogataša i pismoznanaca, lažnih vjernika i onih koji daju od svoga suviška, nasuprot svijetu Isusa Krista i siromašnih udovica, koje u potpunom predanju i vjeri u Boga sve svoje darivaju. Od svoga grla otkidaju i daju onima koji nemaju i time potvrđuju onu: tko daje, prima, a tko zgrće gubi.
Svetopisamski nas tekstovi pozivaju da ne gledamo i ne prosuđujemo čovjeka po njegovoj vanjštini, njegovom društvenom i materijalnom statusu, nego da svakog čovjeka gledamo po njegovim djelima, odnosno, da vidimo jesu li usklađene njegove riječi s djelima koja čini.
Nažalost, često podliježemo vanjštini, obziru, i tako imamo već unaprijed pripremljene kalupe u koje stavljamo svakog čovjeka i to više po njegovoj vanjštini nego po zbilji koju dotični čovjek živi. Za razliku od nas, Isus je imao „oko sokolovo“, vidio je izdaleka, gledao je u samo srce i dušu svakog čovjeka. Isus nije gledao što je tko po zanimanju, koji je netko status u društvu uživao, nego je gledao koliko je čovjek iskren, čista srca, koliko je u njemu ljubavi i vjere, a koliko je pretvaranja, vanjskog blještavila, neiskrenosti i namještanja.
U današnjem evanđelju Isus napada pismoznance vrlo oštrim riječima i govori svojim učenicima i svojim slušateljima: „Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama… i sve to pod izlikama dugih molitava.“ Međutim Isus ne napada pismoznance zato što su pismoznanci, nego ih napada zato što se pretvaraju u ono što nisu, što ne žive ono što pokazuju, što im djela i riječi nisu usklađeni. U prošlu nedjelju čuli smo Isusa kako govori veoma pozitivno o pismoznancu koji je tražio od Isusa da mu kaže koja je zapovijed prva od svih, odnosno, da mu kaže kako može još iskrenije živjeti pred Bogom i ljudima obdržavajući najvažnije zapovijedi. Isus, vidjevši njegovu iskrenost, kaže: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“ S ovim Isus pokazuje da ne gleda tko je tko, nego kakav je tko. Isus ne kritizira nijedno zanimanje, naprotiv, on cijeni i poštuje svaki ljudski rad i napor ako je u skladu s ljubavlju prema Bogu i čovjeku, ako je u skladu s onim dvjema prvim zapovijedima ljubavi. Svako je dobro djelo veliko u Isusovim očima, pa ne znam kako maleno bilo.
Isus osuđuje pretvaranje, laž, pa i najmanje zlo. Međutim, on ne osuđuje čovjeka, nego njegov grijeh pa mu kaže: „Idi i ne griješi više.“
Dvije siromašne udovice iz današnjih misnih čitanja predstavljaju nam jedan svijet, predstavljaju nam svijet dobrote, svijet vjere i predanja u providnost Božju. Udovica iz Sarfate kao i udovica iz Hrama, koju nam predstavlja Isus, pokazuju nam svu ljepotu vjere i predanja u providnost Božju. Za njihovu se vjeru može reći: „Tko ne riskira, ne profitira.“ Sve svoje stavile su na jednu kartu, na „kartu Božju.“
Možda će netko reći kako je to u ovom našem svijetu i u našem vremenu nemoguće činiti jer će nas ljudi proglasiti maloumnima. Kako možeš davati, a da sam nemaš dovoljno. Paradoks. Da, to je paradoks u koji smo se, vjerujem, svi mi mogli barem jedanput u životu uvjeriti, da kada smo davali, da smo i dobivali, a kada smo zgrtali, da smo gubili.
Što bi bilo danas od velikih hrvatskih kompanija, njihovih uprava i vlasnika o kojima svaki dan bruje mediji da su kojim slučajem pošteno, pa možda i više od pošteno – da su bili velikodušni kao ove dvije svetopisamske udovice, plaćali svoje radnike, umjesto što su kupovali vile, jahte i gradili dvorce? Tvrtke bi bile profitabine, gazde obljubljeni u društvu i kod radnika, a vjerujem, u Božjim očima bili bi svijetli primjeri, kao što su to ove dvije naše siromašne udovice iz današnjih liturgijskih čitanja.
Iako su ovi evanđeoski tekstovi stari više od dvije tisuće godina, samo su rijetki nešto naučili iz ove priče o velikodušnosti dviju materijalno siromašnih udovica, ali zato bogatih ljubavlju i duhom. Pa ni Crkva, bolje rečeno, njezini pismoznanci nisu na nekoj zavidnoj razini.
Koji razlog, koji su motiv imale ove dvije udovice u svom životu? Samo vjera. Čvrsta vjera i predanje ih je nosila. Vjera u riječ Božju koju je propovijedao prorok Ilija: da neće ponestati brašna u ćupu, ni u vrču ulja onda, kada se dariva; kao i vjera one udovice iz Hrama: da njezin mali novčić možda pomogne onome koji ima još manje od nje.
Upitajmo se koliko se oslanjamo na našu materijalnu stečevinu, a koliko na Božju providnost?

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mk 12, 38-44

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:
»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«