Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Bog nije Bog mrtvih, nego živih (32. nedjelja kroz godinu – C)

Bog nije Bog mrtvih, nego živih (32. nedjelja kroz godinu – C)

Oduvijek je čovjek tražio odgovore na egzistencijalna pitanja. To su pitanja nastanka života, kao i pitanja smrti. Na pitanja nastanka života čovjek je dolazio do različitih teorija koje su opstale duže ili kraće, ovisno o dostignućima znanosti.
Biblijski čovjek to je objasnio u Knjizi Postanka na jedan vrlo zanimljiv i plastičan način, prihvatljiv i shvatljiv za ono vrijeme.
Još više od pitanja nastanka života, čovjeka zaokuplja pitanje smrti, odnosno života nakon smrti. To je pitanje svih pitanja. Smrt postavlja pitanje smisla života. Koji je smisao života ako na kraju ide sve u ništavilo. I na ta pitanja pokušava čovjek naći odgovor. Pita se i traži odgovor od samih svojih početaka do dana današnjega. Ali, kao što ne nalazi zadovoljavajući odgovor na pitanje nastanka života, tako ne nalazi zadovoljavajući odgovor ni na pitanje života nakon smrti. Znanost ne odgovara, jer to izmiče njezinoj provjeri i dometu. Na ova pitanja pokušava čovjek odgovoriti svojim razumom i željom za vječnim životom. Ali, kao u svemu ljudskom tako i ovdje, jedni prihvaćaju vjeru u zagrobni život, drugi ga odbacuju pa i izruguju kao što to čine saduceji iz današnjeg evanđelja. Tako je do dana današnjega. Sa sigurnošću možemo reći da će tako biti do konca svijeta.
Prije neki dan, za svetkovinu Svih svetih i Dušni dan, u emisiji „Peti dan“ na HRT-u, grupa intelektualaca vodila je veoma zanimljivu diskusiju o vječnom životu i o vječnosti. Bez obzira kojeg čovjek bio uvjerenja, njega ovo pitanje zaokuplja uvijek, posebno u dane kada se sjećamo svojih pokojnih ili pomisli na vlastitu smrt. I vjernik i nevjernik mogu o ovom pitanju međusobno razgovarati jer u konačnici i jednog i drugog povezuje sumnja i nesigurnost.
U današnjem prvom čitanju iz Druge knjige o Makabejcima, možemo iščitati iz vjere i priznanja sedmorice braće pred kraljem koji ih je dao mučiti, kako su oni bili uvjereni u uskrsnuće i vječni život govoreći: „Ti nam, zlikovče oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.“ Ovdje nije govor o nekoj teoriji ili magičnoj reinkarnaciji, nego o vjeri u uskrsnuće i to istog tog tijela i njegovih udova koji sada umiru da će ih Bog o uskrsnuću mrtvih, te iste udove, oživjeti, odnosno uskrisiti. Jedan od ove sedmorice mladića kaže: „Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.“ Jer je biblijski Bog Bog živih, a ne mrtvih.
Saduceji se rugaju vjeri u zagrobni život pa postavljaju Isusu besmisleno pitanje o slučaju žene koja je imala sedam muževa, koji su svi prije nje umrli, čija će ona biti o uskrsnuću mrtvih.
Isus je prozreo ruganje, ali i provokaciju, pa i muku saduceja s vjerom, odnosno nevjerom u uskrsnuće jer su ostali na ovoj ljudskoj, zemaljskoj razini. Isus ih upućuje, a da ih pri tome ne vrijeđa, na jednu sasvim drugu stvarnost. U nebu je život s Bogom. U nebu su svi djeca Božja. Zemlja je jedno, nebo je sasvim nešto drugo. U nebu se ljudi ne žene, niti udaju. Oni žive život s Bogom i u Bogu.
Ovo je prigoda da se upitamo što je s našom vjerom u uskrsnuće jer mnogi, iako su kršćani, ne vjeruju u zagrobni život, a još manje u uskrsnuće tijela. I među kršćanima govori se sve više o reinkarnaciji, a manje o uskrsnuću mrtvih.
Vidjeli smo kako su sedmorica braće Makabejaca vjerovali u uskrsnuće. Oni su vjerovali da će njihovo tijelo koje kralj ubija Bog uskrisiti, da će se poslije prepoznati, da oni neće biti neki drugi ili u nekom drugom tijelu, nego baš oni sa svojim tijelom. Kad razmišljamo ili govorimo o uskrsnuće tijela i o našoj vjeri u zagrobni život i uskrsnuće, može nam pomoći zgoda u kojoj apostoli prepoznaju uskrsloga Isusa Krista po njegovim ranama i probodenom boku. Isus zove „Nevjernoga“ Tomu da opipa njegove rane i njegov bok. Uskrsli Gospodin, da bi učenicima pokazao da je živ, da je to on, jede s njima. Po čemu su ga još apostoli prepoznali? Po lomljenju kruha, po tome što im pruža hranu, po dobrim djelima. Stoga nije čudo što Isus obećava vječni život onima koji pomažu gladnima i žednima, koji posjećuju bolesne i utamničene. Jer takvi ne pomažu samo tim potrebitima, nego Isusu, koji kaže, kada njima dajete, meni dajete, kad njih posjećujete, mene posjećujete. Dakle, vječni život počinje već ovdje, a uskrsnuću se nadamo više po dobroti i milosrđu Božjem nego po našim djelima. Našu vjeru u vječni život i uskrsnuće mrtvih možemo temeljiti samo na uskrsnuću Isusa Krista koji kaže: „Ja sam uskrsnuće i život…“ Sve drugo, kao što su naše ljudske spoznaje, naša domišljanja pa i slike iz prirode, kao što je jesenje opadanje lišća i ogoljela stabla, gotovo mrtva priroda u zimi, na proljeće opet „uskrsnu“ na jedan novi život koji buja u svim bojama i zrači snagom svoga Stvoritelja, ostaju samo slike i pomagala našoj krhkoj vjeri u novi i vječni život. Ali, mi smo samo ljudi i u našoj vjeri. A to znači da se čvrsto držimo i to svim sredstvima za ovaj opipljivi, zemaljski život pa nije čudo što čovjek u jednom šaljivom filmu na pitanje hoće li, odnosno želi li umrijeti, ovako odgovara: „Umrijeti? Ne! To je zadnje što bih učinio.“

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 20, 27-38

U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«