Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Božić nikada ne prestaje (2. nedjelja po Božiću – A)

Božić nikada ne prestaje (2. nedjelja po Božiću – A)

Još smo uvijek u božićnom vremenu. Ali, već sljedeće nedjelje, na nedjelju Krštenja Gospodinova, završava ovaj prekrasni dio liturgijske godine. Ovo su divni božićni dani da im je teško odoljeti. Zato bih volio da što duže traju. Ni za jedan drugi dio liturgijske godine nemamo ovoliko i ovako lijepih pjesama kao što ih naš hrvatski narod ima za Božić. Netko će još nadodati da smo se za Božić jako dugo pripremali, a traje ovako kratko. Međutim, ova kratkoća božićnog vremena samo je prividna. Ona se očituje samo u svojoj vanjštini. Današnje evanđelje sv. Ivana koje, evo, po treći put u ovom božićnom vremenu slušamo, govori nam da Božić stalno traje i da nije ograničen na ovih nekoliko tjedana u ovo zimsko vrijeme, nego da Božić traje od samih početaka sa svojim vrhuncem na dan rođenja Riječi Božje, a potom prožima sve stvoreno, posebno čovjeka radi kojega je se Riječ Božja i utjelovila. Sv. Ivan doslovno piše: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga.“ Ta Riječ nije nitko drugi doli Isus – Isus koji se rodio u Betlehemu, kojem tako rado pjevamo: „Rodio se Bog i čovjek usred štalice…“ Ovaj događaj rođenja Bogočovjeka obasjao je cijeli svijet. Svjetlo je došlo u tamu svijeta. Božić nam je otvorio oči za drugoga i drugačijega. Pastiri i Mudraci s Istoka pokazat će to svojim darovima Djetetu u jaslicama. Ovaj veliki Božji zahvat ima svjedoke. Svjedok ovih događaja je i Ivan Krstitelj kojeg šalje sam Bog, a svjedočit će za Svjetlo koje je došlo u Isusu. Evanđelje jasno govori da nije Ivan Svjetlo, nego da svjedoči za Svjetlo. To Svijetlo, utjelovljena Riječ Božja, a „Riječ bijaše Bog“ je došla na svijet, u Sinu Čovječjem, u Isusu. Ona se nastanila među ljudima i vidjela se slava njegova.
K svojima je došao Sin Čovječji, ali ga njegovi ne primiše, piše evanđelist Ivan. Krstitelj će svojim propovijedanjem i životom svjedočiti za Isusa kao Jaganjca Božjega, koji dolazi nakon Krstitelja, ali je bio prije njega, svjedoči Ivan Krstitelj. Ivan će za Isusa pripremati put. Sam se je pripremao tako da je živio isposnički život u pustinji. Odjeven bijaše u odjeću od devine dlake, a hranio se divljim medom i skakavcima. Isti taj Ivan pozivat će ljude na obraćenje. Krštavat će narod na obraćenje na rijeci Jordanu. I sam Isus doći će k Ivanu da ga krsti. Onima kojima je Isus došao, a nisu ga primili, Ivan je upućivao jasne riječi. Jedan od takvih bio je i Herod koji je Ivana dao ubiti zato što mu je rekao da ne smije imati za ženu, ženu brata svoga. Ivan svjedoči svojim riječima ali i životom za Onoga po kojem je sve postalo. Krstitelj doslovno kaže: „I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.“
Po Isusu koji je Riječ Božja sve je postalo: „Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.“ Utjelovljena Riječ Božja bila je kod stvaranja svijeta. Sve je po njoj stvoreno. Ona – Riječ Božja je Svjetlo, Život i Put. „Ja sam Put, Istina i Život“, reći će Isus svojim slušateljima. Utjelovljena Riječ Božja daje smisao ljudskom životu. I sve naše ljudsko, ono dobro, ljubav, sreća, darežljivost, žrtva za drugoga dobiva svoj smisao upravo po Onome po kojem je sve postalo. To je taj „vječni Božić“, koji nema kraja, jer On sve posvećuje, svemu daje smisao i život. I svaki onaj koji Njega, utjelovljenu Riječ Božju, Isusa Krista prima, ima moć postati dijete Božje, odnosno on postaje dijete Božje. To je Božić. To je smisao slavlja Božića. I zato Božić nikada ne prestaje. Za svakog čovjeka koji prihvaća Sina Božjega uvijek je Božić.
Današnje evanđelje toliko puta spominje Riječ Božju pa se i nama pruža mogućnost da promislimo što nama znači Božja riječ, što nam znači naša ljudska riječ. Vidjeli smo da Božja Riječ nije bez sadržaja, da nije prazna, nego naprotiv, Ona je sami Bog. Bog se izjednačio sa svojom Riječju. Njegova se Riječ utjelovila i postala čovjekom, nastanila se među nama. Bog se čovjeku objavio preko svoje Riječi. On nam se priopćio. Riječ je sredstvo komunikacije.
Mi se nekada potužimo da ne pričamo s nekim i to često s našim najbližima. Nismo voljni sebe priopćiti drugome, svome bližnjemu. Ne komuniciramo. Zatvorili smo se u sebe. Nijemo prolazimo jedan pored drugoga. Iako znamo biti pod istim krovom mi ne pričamo. Zašto? Ako nema ljubavi, nema ni riječi. Riječ nema što prenijeti, nema što priopćiti. Prazne se riječi boji onaj koji je izgovara kao i onaj komu je upućena. Nitko do nje ne drži. Naše, dakle, riječi moraju imati sadržaj, a njihov sadržaj je ljubav.
Nažalost, nekada su naše riječi „ne-riječi“, mislim na psovke, pune nečega čega se trebamo sramiti. Pune su psovke, mržnje i laži. Psovanje Boga još je najstrašnija izgovorena riječ. To ne samo da je grijeh. To je sramota i krajnji izraz nekulture. Takve riječi ubijaju. Tomu svjedočimo svaki dan. Takvih riječi pune su ulice, uredi, naša radna mjesta, u igri, svugdje. Psovke su najveći smrad koje zagađuju sve oko sebe.
Razmišljajući o Božjoj ljubavi, o njegovoj utjelovljenoj Riječi, učinimo sve da i naše riječi budu izraz blagoslova i ljubavi za svakog čovjeka, posebno za naše ukućane, a psovke iskorijenimo gdje god možemo.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Iv 1, 1-18

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.