Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Božji sustolnici (28. nedjelja kroz godinu – A)

Božji sustolnici (28. nedjelja kroz godinu – A)

Kao ljudi rado pričamo o našim uspjesima. To ne radimo samo zato da bismo se hvalili nego da podijelimo našu radost s drugima. Rado pričamo i o ručkovima, a znamo se i pohvaliti koga smo sve bili pozvali na tu našu gozbu. Posebno nam zna biti drago ako su to ugledni ljudi u društvu.
Posljednjih nekoliko dana naslušali smo se i načitali priča o pozivima na večere i gozbe s izvrsnim jelima i pićima. Na te gozbe nije mogao doći svatko nego samo pozvani, birani gosti. Ova vrsta gozbe, posebno mjesto, kao i gosti, ali i domaćin, izazvala je pozornost mnogih. Svi bi htjeli znati tko su bili ti „sretnici“ koji su bili pozvani na besplatne i bogate gozbe. Iako priča još nije završena, izgleda da bi bili najsretniji oni koji su bili, da nisu bili. Mnogima su pikantna jela i izvrsna vina iz ove priče prisjela.
Svaka gozba ima neku poruku. Naravno da jesti moramo, ali osim toga što moramo jesti, gozbe imaju još jednu dimenziju i to onu društvenu. Gozbe se rado prepričavaju. I Biblija često uzima gozbu kao temu. Gotovo da nema biblijske knjige koja ne govori o gozbama. Zašto? Pa zato što je to nešto duboko ljudsko.
I današnja liturgijska čitanja govore o gozbama. Prorok Izaija spominje gozbu uz izvrsna vina. Pripjevni psalam pjeva o trpezi i čaši. Sv. Pavao govori, među ostalim, o sitosti i gladi, dok u evanđelju Isus donosi priču o jednom kralju koji priređuje gozbu za svadbu svoga sina. Što je zajedničko ovim pričama? Na gozbu se poziva. Ni na koju gozbu se nije moglo bez poziva. A što ih razlikuje? Puno toga. Naime, naša prva, narodna priča, ona iz hrvatskih novina i drugih medija, je ovozemaljska. Ona je zatvorenog tipa. Sve ove druge, svetopisamske, otvorene su i upućene na vječnost, na kraljevstvo Božje. I prorok Izaija, i Psalmist, i sv. Pavao, a posebno Isus Krist imaju pred očima vječnost. Isusu je poslužila priča o kralju i svadbi njegova sina da istakne nebesko svadbeno slavlje, nebesku gozbu u kraljevstvu Božjem. Domaćin svetopisamskih gozbi je sam Bog. Na gozbu o kojoj Izaija govori pozvani su ne samo neki, nego svi narodi. Izaija govori o gozbi koju nije pripremio ovozemaljski moćnik, nego sam Bog. Bog ne čini razliku među ljudima i narodima. Kod njega nema uglednih i manje uglednih, Bog poziva sve narode i želi ih okupiti oko sebe, za svoj stol. Izaija prorok služi se našim ljudskim rječnikom da bi opisao sreću zajedništva za slavlje za Božjim stolom i govori o biranim jelima i izvrsnim vinima. Gozba o kojoj Izaija govori dogodit će se na kraju dana, kada nastupi Božja sveopća vladavina, i to za sve, a ne samo neke. Božja gozba neće se održati u zatvorenim i zamračenim prostorima nego će biti „…raskinut zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda…“ Za razliku od na početku spomenute ovozemaljske, tajne gozbe, dok još vlada pandemija, koja je već mnogima prisjela i na koju se gleda kao na jednu sramotu, na Božjoj gozbi, Bog će svim sudionicima otrti svaku suzu i skinuti sramotu. Možda će netko reći da su Božje gozbe samo neka buduća muzika. Čovjek želi sada i ovdje, jer tko će dočekati taj dan kada će se svi narodi moći skupiti za isti Božji stol. Braćo i sestre, mi smo se već u Kristu okupili oko Božjega stola. Zajedno s našim domaćinom Isusom Kristom slavimo već sada euharistijsku gozbu, naravno još uvijek samo u znakovima kruha i vina. Neki teolozi vole reći da slavimo i živimo između jednoga „Već“ i jednoga još „Ne“. Nedostaje nam još ono „licem u lice.“ Krist je svima nama uputio poziv i onaj „Već“ se danas ostvaruje i možemo se veseliti, a onaj još „ne“ ostvaruje se i čeka nas na koncu. Kao kršćani, kao vjernici, kao uzvanici živimo između onog „Već“ i onoga još „Ne.“ U tom vremenu između onoga „već“ i još „ne“ vlada jedna napetost, nevjerica, sumnja i upravo u tom vremenu se odvija ovaj naš sadašnji život i može se dogoditi svašta. Isus govori u današnjem evanđelju da se uzvanici na svadbenu gozbu kraljeva sina nisu odazvali. Oni nisu bili uopće zainteresirani. Odbili su poziv, a ispričavaju se smiješnim isprikama. Čudno da odbijaju doći kralju. Neki odoše na njivu, neki za svojom trgovinom. A što je još najgore i najbrutalnije oni su kraljeve sluge još i poubijali. Što se događa kada se pozvani ne odazovu i što ih čeka, čemu se mogu nadati? Hoće li kralj uskratiti radost svome sinu i njegovoj zaručnici? Neće. On želi veselje i radost. Sada će kralj ponuditi svima koje sretne na ulici, koji su negdje na putu i pozvati ih na radost i veselje. I oni koji se nisu nadali napuniše dvoranu. Kralj je pozvao sve i svi su došli, jer su svi bili pozvani. Čuli smo da Bog poziva. On ne naređuje, nego zove, a mi se trebamo samo odazvati. Ali, jedno moramo znati, a to je da se na gozbu ne ide baš neuredan. Čovjek se mora promijeniti, ispravnije rečeno mora se obratiti i postati bolji. Tek kao obraćeni možemo osjetiti Božju blizinu. Život u Božjoj blizini je život u izobilju. To je kraljevstvo Božje o kojem govori Izaija u svom čitanju. U to i takvo kraljevstvo smo pozvani. Na takvu gozbu, na gozbu u kraljevstvu Božjem zove nas Isus Krist. Iako smo svjesni svoje nedostojnosti odazovimo se Kristovom pozivu i molimo skrušena srca i duše njegovo milosrđe da otare svaku suzu s naših očiju i skine s nas svaku našu sramotu i svaki naš grijeh.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mt 22, 1-14

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«