Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Caru carevo, a Bogu Božje! (29. nedjelja kroz godinu – A)

Caru carevo, a Bogu Božje! (29. nedjelja kroz godinu – A)

Porez je uvijek aktualna tema. Koliko vrsta poreza ima, na što se sve porez mora plaćati i na što bi ih vlada i ministar financija sve još htjeli uvesti – „znanost“ je za sebe. Porez se obično nerado plaća. Ali, bez poreza se ne može. Svaki dan čujemo: Sve to plaćamo mi – porezni obveznici. Kako smo maloprije čuli, ne može ni evanđelje bez teme o porezu. Porez je jedna veoma škakljiva tema. Toliko je to klizav teren da su Isusa njegovi protivnici htjeli upravo ovom temom o porezu uhvatiti u klopku. Oni su gledali samo jednu stranu. Nije čovjek ovdje na zemlji da bi samo radio i zaradio, plaćao porez i druge propisane dadžbine. Ne može čovjeka ispuniti samo pravednost prema drugome i državi. Nije čovjek okrenut samo prema zemlji, nego i prema nebu, prema „gore“, dakle, prema Bogu. Isus gleda na čovjeka kao na onoga koji je stvoren na sliku Božju. Zato je i tražio novčić da mu pokažu čija je slika na novčiću. Isus je ovom slikom cara na novčiću htio farizeje dovesti do činjenice da i oni nose sliku, i to ne bilo čiju, nego – sliku Boga. Htio im je reći dajte svakom ono i samo ono što njemu pripada. Porez pripada caru i treba ga dati. Čovjek pripada Bogu i Bogu se treba dati. Međutim, puno nas više zaokuplja obveza prema caru, prema državi i nema dana a da ne govorimo o porezima. Sa svih strana čuje se molba: Smanjite poreze; Odgodite nam plaćanje poreza; Oslobodite nas poreza! I kako vidimo ni Isus nije mogao, a da se ne oglasi o ovom svevremenskom i ljudskom problemu. Naravno da Isusu nije bila nakana govoriti o potrebi plaćanja ili neplaćanja poreza nego je iskoristio i ovu (ne)priliku u koju su ga htjeli uvaliti farizeji da bi istaknuo ono što je mnogo važnije. Jer Isus nije došao na zemlju da bi rješavao problem poreza nego mu je bila zadaća objaviti Oca nebeskoga i navijestiti kraljevstvo Božje, a onima koji su ga htjeli navući na tanak led lako je riješio problem plaćanja poreza. Na novcu je slika cara, pa onda podaj caru carevu. Novac, odnosno porez pripada caru. Isus se nije dao uhvatiti u postavljenu zamku. Nije htio pogodovati nikomu nego reći samo ono što je bilo svima očito i vidljivo. Na koncu, Isus nije došao na ovaj svijet da bi uređivao politički ili društveni poredak neke države, nekoga carstva ili kraljevstva. U najtežim trenucima svoga života, pred samu svoju smrt će reći: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Isus koji je uz pomoć slike na novčiću problem riješio tako da mu nitko nije mogao njegov stav osporiti, odmah ukazuje na nešto ili bolje rečeno na nekoga koji je puno važniji, a to je Bog kojem treba također dati ono što Njemu -Bogu pripada, pa kaže: „Podajte Božje Bogu.“ Isus s ovim govori: Gospodo, vas muči samo porez, a važno je još nešto i to puno važnije, a to je naš odnos s Bogom. Jeste li se ikada upitali što ili tko pripada Bogu i dajete li ono što Bogu pripada. Ovim riječima farizeji su bili zatečeni. Nisu se snašli. Isus ih je iznenadio i umjesto da Isusa uhvate u zamku, oni su se, vjerujem, morali zamisliti i zapitali, a što je to što Bogu pripada i kako to riješiti? Isus svojim odgovorom nije želio začepiti ničija usta, ali zato sve koji ga slušaju tjera na promišljanje, osobito farizeje koji sebe drže kao najispravnije vjernike i rodoljube, da se zapitaju: što je bitno u ljudskom životu. Farizejima nije ništa preostalo nakon ovoga susreta negoli diviti se Isusu i njegovim odgovorima i pustiti ga na miru i otići. Vjerujem da su farizeji odlazeći od Isus jedan drugoga pitali: A što je to što pripada Bogu?
I nas to, braćo i sestre, zanima. Što to pripada Bogu? Što mu to trebamo dati? Gdje je i na čemu slika Božja da bismo mu to dali? Ako idemo otvorenih očiju ovim našim svijetom lako ćemo naići na ono što pripada Bogu. Bolje rečeno, sve što je, nosi sliku Božju. A što je još najvažnije: Nije li svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju? Nije li, dakle, na svakom čovjeku slika Božja? Nije li na svim stvorenjima slika Božja? Drugim riječima rečeno: sve pripada Bogu. Upravo zato što sve pripada Bogu, Bogu onda treba dati sve, treba dati samoga sebe. Jesmo li spremni dati Bogu što njemu pripada, odnosno jesmo li spremni Bogu dati sebe? Ako se dobro pogledamo, ako iskreno i otvorenih očiju zavirimo u svoju nutrinu, vidjet ćemo da nam lakše pada dati caru carevo nego Bogu Božje. Lakše nam je platiti porez nego se baciti Bogu u ruke. Jedan veliki dio nas mora priznati da se grčevito držimo sebe. Živimo u jednom grču. Ne živimo opušteno. A ako čovjek nije opušten ne može ni raspolagati sa sobom. Sada, u ovim okolnostima u kojima živimo, vidi se da smo u grču. Ne samo da živimo u strahu, nego smo izgubili kompas. Jednostavno ne znamo ni kako ni kamo. To je pokazatelj da smo izgubili iz vida sliku Onoga koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku. Isus je znao komu pripada. On će reći …sve mi je dao Otac moj nebeski… i zauzvrat mu se predaje. Predao je samoga sebe. „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“, reći će Isus samo koji trenutak prije svoje smrti na križu. Sve je dao Bogu. Ako se pokušamo i mi tako darivati, Isus nas neće ostaviti same. On će nam dati snage. Stoga, predajmo Bogu Božje, a to znači sve pa i same sebe, i to potpuno, jer ionako sve pripada njemu.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mt 22, 15-21

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«