Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Gospodine, umnoži nam vjeru! (27. nedjelja kroz godinu – C)

Gospodine, umnoži nam vjeru! (27. nedjelja kroz godinu – C)

Vjera, nevjera. Manjak vjere. Slaba vjera. Čvrsta vjera. Vjeruj mi! Zašto mi ne vjeruješ? Nemam povjerenja u njega, u nju. Prokockali su moje povjerenje. Sve su to izreke koje često slušamo ili sami izgovaramo.
Zašto nam ljudi ne vjeruju i zašto mi drugima ne vjerujemo? Zašto nas nagriza crv sumnje? Očito su krive obje strane i ona moja – naša i ona druga. To je vjerojatno zato što nismo uvijek bili vjerodostojni, odnosno drugi su i druge smo lagali, nismo mogli ili nismo htjeli održati obećanje i od tada sve prihvaćamo sa zrnom sumnje i nepovjerenja. Naravno da ima ljudi koji drže do sebe, do svoje riječi, koji su stvarno ljudi s karakterom. Nažalost, ima i onih drugih. I ne samo u politici, u predizbornim kampanjama kada nam se svega i svačega servira, nego i u normalnom, svagdašnjem životu u kojem se šire podvale, poluistine, laži, ogovaranja.
Naravno da se pitamo kako povratiti izgubljeno povjerenje. Što činimo da među nama zavlada povjerenje, da vlada istina. Koliko se mi kao kršćani trudimo u društvu, u politici, na radnom mjestu da zavlada ona dobra ljudska i kršćanska klima. Kao kršćani pozvani smo mijenjati svijet i to na bolje. Ali, svijet se mijenja samo ako sebe mijenjamo i to je jedino što možemo promijeniti. I samo smo za to odgovorni.
Toga su bili svjesni i Isusovi apostoli. Ali vidjeli su da im nedostaje vjere. Imali su oni znanja, ali vjere je nedostajalo. Zato učenici mole Gospodina: „Umnoži nam vjeru!“ Fenomen vjere zaokuplja svakog čovjeka, kako vjernika tako i nevjernika. Što je vjera? Vjera nije znanje, nego povjerenje. Vjera je potpuno predanje. Vjera je nadasve Božji dar iz ljubavi.
Uzmimo za primjer, meni najdražu sliku, sliku djeteta i majke kod prelaska vrlo prometne ulice preko pješačkoga prijelaza. Dijete se drži svojom ručicom za majčinu ruku i bez straha, s punom vjerom i povjerenjem u majku prelazi opasnu prometnicu. Dijete se potpuno predalo majci i nema nikakvih briga uza sve opasnosti koje vrebaju. Tako je to kod djece. Kod nas starijih je malo drugačije. Mi se više oslanjamo na naše znanje, na naše umješnosti. S vjerom i povjerenjem imamo poteškoća. To ljudsko iskustvo nevjere i međusobnog nepovjerenja imali su sigurno i apostoli iako su govorili: „Na tvoju riječ, Gospodine!“, odgovorili su Isusu učenici kada im je rekao da ponovno bace mreže u more. Drugim riječima rečeno: dobro, bacit ćemo, pa ćemo vidjeti.
Mi smo očekivali da oni nemaju problema s vjerom. Međutim, njihova molba Gospodinu: „Umnoži nam vjeru!“ pokazuje nam da im je vjera bila slična našoj, dakle, slaba. Oni su imali kao i mi ljudsko iskustvo vjere, a ona je prožeta sumnjom. Gledajući i slušajući Gospodina žele puno jaču vjeru, a nju može dati samo Bog. Zato mole Gospodina da im daruje tu vjeru. I Crkva uči da je vjera dar Božji. Nije vjera naše postignuće, naša zasluga. Ona je čisti dar Božji. Međutim, neke darove ne cijenimo. Nekada ga i ne otvaramo. Posumnjamo u dobronamjernost darovatelja. Vidjeli smo da kod djeteta nema sumnje. Ono se predalo voljenoj majci. Majka je nositelj i temelj dječje sigurnosti, njezina briga i ljubav za dijete.
„Umnoži nam vjeru!“ Kako je Isus odgovorio na ovu molbu svojih učenika? Nije rekao: evo, primite jaku i veliku vjeru, nego kaže: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: iščupaj se s korijenom i presadi u more! I on bi vas poslušao.“ Koliku su onda vjeru imali apostoli kada im Isus ovo kaže? Ili, kolika je onda tek naša vjera kada Isus ovo kaže svojim učenicima koji su svaki dan bili s njim i koji su imali sreću Isusa doživjeti kao čudotvorca? Ili je možda i za apostole vrijedila ona izreka: da čudo ne stvara vjeru nego vjera čini čuda.
Što bi tek Isus rekao meni i tebi?
Vjerujem isto što i apostolima: Kad bi tvoja, vaša vjera bila kao malo gorušičino zrno i brda bi premještao. Trebamo li se onda stidjeti za našu malu vjeru, odnosno sumnju? Ne. Ne moramo se stidjeti. Nego učimo od djeteta. Dijete ne zna što je vjera ili povjerenje. Dijete živi vjeru i povjerenje u majku. Ono se jednostavno predalo svojoj majci i ne pita kako dalje. To je majčina briga. Dijete osjeća majčinu ruku. Ono se daje voditi.
Samo znanje ne dovodi do vjere. Povjerenje stvara vjeru. Znanje može pomoći. Vjera je dar Božji. A dar primiti može samo onaj koji je otvoren, koji drži svoje ruke i svoje srce otvorenim. Samo prazne ruke mogu primiti dar. Nažalost, naše su ruke često zauzete svim i svačim. Puno je kesica koje nosimo s tržnice ovoga svijet u nadi da se u njim nalazi naša sreća. Umjesto da se predamo Bogu s punim povjerenjem, mi gledamo u talog kave, u horoskop. Više se otvaramo lažnim prorocima nego Bogu.
Vjerujem, da i mi često govorimo: „Umnoži nam vjeru“,, Ali, i nama Gospodin kaže: budi zadovoljan s tim malim, sićušnim zrnom svoje vjere koju imaš, koju sam ti darovao. To si dobio na krštenju. To zrno pusti da raste. Zalijevaj ga svaki dan i ne traži da odmah izraste veliko i čudesno stablo. Vjera raste polako. Vjera je proces do potpunog predanja. „Gospodine, osnaži i umnoži nam vjeru!“ Amen!

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 17, 5-10

U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«