Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Hoditi putem poniznosti (30. nedjelja kroz godinu – C)

Hoditi putem poniznosti (30. nedjelja kroz godinu – C)

Za današnje evanđelje moglo bi se reći da je nastavak Isusova govora i našega razmišljanja o molitvi od prošle nedjelje. Međutim, današnje evanđelje, osim što spominje molitvu jednog farizeja i jednog carinika, ono govori više o poniznosti jednoga i oholosti drugoga. Farizej oholo moli, ističući pred Bogom svoju pravednost, a carinik moli ponizno Boga da mu se smiluje i ne usuđuje se podići oči prema nebu. Carinik se priznaje grešnikom i u svojoj poniznosti moli Boga za oproštenje. Poniznost je krepost koja u današnjem društvu ne kotira visoko. Ova se riječ može čuti samo u kontekstu kršćanskog – vjerničkog govora. Poniznost kao riječ se gotovo ne rabi jer djeluje u današnjem svijetu kao nešto neprihvatljivo, kao nijekanje samoga sebe. Ali, zahvaljujući aktualnom izborniku hrvatske nogometne reprezentacije, gosp. Zlatku Daliću, pojam poniznosti dobio je, barem zakratko, pravo glasa u hrvatskom javnom medijskom prostoru. Naime, hrvatski izbornik često naglašava kako nogometaši trebaju biti ponizni ljudi. Da im ne pada na pamet oholost i prezir drugih ili ono: „lako ćemo“, misleći pri tom da smo bolji od drugih. Mnogi su se začudili takvim riječima jer očito ne razumiju što znači poniznost. Poniznost nije nijekanje sebe i svojih sposobnosti. Poniznost nije ponižavanje. Poniznost je prihvaćanje samog sebe sa svim svojim dobrim i manje dobrim stranama kao i prihvaćanje drugoga također sa svim njegovim dobrim i manje dobrim stranama.
Oholost je uzdizanje sebe nad drugima. Na primjeru farizeja očitava se vlastita oholost i prezir drugoga. Dok carinik sebe pred Bogom gleda i vidi kao čovjeka i grešnika, on moli Boga da mu se smiluje, a da pri tom nikog drugog ne osuđuje niti ponižava i on ide kući opravdan.
Primjer farizeja i carinika poslužio je ne samo apostolima, nego služi i nama kršćanima, da pogledamo u svoju nutrinu, u svoju dušu i da vidimo tko u nama prevladava: carinik ili farizej. Čuli smo danas iz Isusove prispodobe o molitvi carinika i farizeja, kako Bog prihvaća samo one koji su iskreni prema sebi i drugima, a posebno prema Bogu koji je sama svetost te da se pred Bogom možemo i trebamo vidjeti samo kao ljudi kojima je potrebno Božje milosrđe.
Zgodu o farizeju, koji ponosno stoji sprijeda u hramu i svako malo pravi „selfie“, i cariniku, koji se kraj vrata klanja i udara u prsa, često smo slušali. Naravno da nas to tjera da se upitamo što je s nama i našim prvim mjestima u hramovima, u crkvi, posebno mislim na nas svećenike. U Crkvi nitko nije tolikoj opasnosti izložen kao svećenik, da sebe vidi kao boljega i savršenijega jer ga njegova mjesto u liturgiji, njegov pristup medijima čini ranjivijim od drugih. Uvijek je naprijed, ljudi ga gledaju i slušaju i još ako je umišljen da je pravedniji, bolji, svetiji ili Bogu bliži od drugih, eto jada i nevolje. Ovu prispodobu svećenik treba imati uvijek pred očima i u poniznosti moliti svaki dan, poput carinika: „Bože, smiluj se meni grešniku“! Bog ne odobrava ničiji grijeh, ni svećenikov, ni carinikov, ni grijeh jednog roditelja, a ni grijeh jednog djeteta. On nas ne ljubi zato što smo sagriješili, nego nas opravdava radi naše iskrenosti, priznanja naše grešnosti i molbe da nam sve to oprosti. A u praštanju i ljubavi Bog nema granica. Upravo od tud sav blagoslov i potreba sakramenta ispovijedi u kojem svaki od nas sebe priznaje pred Bogom grešnikom, a našim kajanjem i Božjim oprostom idemo kući opravdani.
Govor farizeja ne može se nazvati molitvom. Ono što on izgovara je oholost, odbacivanje drugoga i drukčijega. To je samohvala i uzdizanje iznad drugoga. Farizej ponižava. I koliko god on vršio sve uredbe i zakone, postio i davao milostinju, on ostaje škrta oholica, sebeljubac i zatirač svakog drugog. Njegov uspravni stav odaje ohola čovjeka koji samo usnama ispovijeda Boga i misli da je jedino on na ispravnom putu.
Suprotno farizeju stoji carinik, daleko od prvog mjesta u hramu. Svjestan svoje grešnosti prigiba koljena pred Bogom i moli za milost, moli za oprost svojih grijeha. Ponizan prihvaća sebe i kao takav predaje se Bogu i njegovu milosrđu. Carinik je našao put poniznosti koji vodi k Bogu.
U čemu je najveći grijeh farizeja, iako je obdržavao zapovijedi, iako je ispunjavao sve propise, iako je i milostinju davao? Njegov je grijeh u tome što misli da može bez Boga. On je dostatan sam sebi. On je dobar. On je najbolji, bolji od svih drugih. To je taj grijeh oholosti.
Na kraju ovog razmišljanja upitajmo se kakva je naša molitva. Je li slična molitvi farizeja ili carinika? Uspoređujemo li se s dugima tako da druge obezvrijeđujemo? Ne uspoređujmo se s drugima jer svaki od nas ide svojim putem. I kao što je svaki od nas različit, tako su i naši putovi različiti. Svakoga od nas Bog je stvorio na svoju sliku i priliku i on ide sa svakim od nas. Trudimo se obdržavati zapovijedi i propise, i ne zaboravimo pomagati potrebitije od nas, a svaki od nas neka ponizno moli Boga zajedno s carinikom: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 18, 9-14

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«