Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Križ, znak spasenja (Veliki petak – C)

Križ, znak spasenja (Veliki petak – C)

Veliki je petak. Dan je muke i smrti Isusove. Liturgijsko slavlje počinje šutnjom. Svećenik prostrt ili klečeći ispred oltara u tišini moli i zajedno s vjerničkom zajednicom promišlja Isusov čin otkupljenja. Isus, Sin Božji podnosi strašnu muku. Čovjek, Božje stvorenje sudi Bogu, u Isusu Ga osuđuje na smrt, smrt na križu. Da bi ga do kraja ponizili, osuđuju Ga oni koji „vode“ narod u „ime Božje.“ Sude i osuđuju Onoga koji je za sebe rekao da je Sin Božji. Privode ga najprije k Ani, tastu Kajfe, a Ana ga predaje velikom svećeniku Kajfi koji će ga izručiti u ruke tuđinca Pilata. On će ga pod pritiskom narodnih poglavara i razjarene svjetine osuditi. Ali, nije dovoljno do iznemoglosti Ga izmučiti, izbičevati, izrugati, popljuvati, okruniti trnovom krunom. To im nije bilo dovoljno. On mora umrijeti, i to na križu u strašnim mukama. Isusova muka i smrt na križu pokazuju svu ljudsku zloću. Ali, od Isusove smrti na križu, križ je i znak spasenja i ljubavi. On, Isus Krist, Sin Božji, viseći na križu, predaje se potpuno u volju Očevu, ide u smrt radi ljudskog spasenja, a s križa će predati Ivanu, svom ljubljenom učeniku, a preko njega svima nama ono što je svakom čovjeku najmilije i najsvetije – svoju svetu Majku. Isus ljubi svakog čovjeka pa i svoje mučitelje moleći: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“
Do ovoga trenutka križ – sredstvo mučenja i sramote – postaje znak spasenja. Križ nas uvijek podsjeća na Veliki petak, a Veliki petak na križ. Jedan bez drugoga ne idu. Križ i Veliki petak pripadaju jedan drugome. Isus, Sin Božji i križ idu zajedno, kao što su križ i smrt jedno. I život i smrt su jedno. Začećem u utrobi majke počinje život i tog istog dana počinje i ljudsko umiranje. Smrt je dio života. Ali od prvog Velikoga petka, od Isusove smrti na križu – i križ i smrt i život dobivaju drugi smisao.
Crkva na početku slavlja današnje liturgije moli ovako: „Bože, smrt je baština grijeha Adamova, koja prelazi na sve naraštaje. Nju si uništio mukom Isusa Krista, svoga Sina, našega Gospodina. Po zakonu naravi mi smo slika Adamova: daj, molimo, da po milosti posvetnoj budemo slika Kristova.“
Dakle, smrt je „djelo“ prvoga čovjeka. Patnja je također njegovo djelo, a i križ, sredstvo mučenja, ljudsko je djelo. Ta „ljudska djela“ – patnju, muku, križ i smrt prihvaća Bog po svome Sinu Isusu Kristu onoga časa kada se utjelovljuje, postaje jednim od nas i s tim posvećuje sve naše ljudsko, osim grijeha i zla. Grijeh i ljudsku zloću uzima na sebe i nosi na križ. Zato mi vjernici u teškim životnim trenucima, upravljamo svoj pogled prema Raspetome na križu jer vjerujemo da nas on najbolje razumije. Bog se sjedinjuje s nama u patnji, u muci, s našim ljudskim križevima pa i u našoj smrti. On po svome Sinu dijeli s nama našu smrt i u času svoje smrti govori: „Dovršeno je!“ Isusov: „Dovršeno je!“ kraj je našoj vječnoj smrti.
Veliki je petak. Dan strahote i užasa. Dan razapinjanja Nevinoga, i to Sina Čovječjega. Ali, Veliki je petak i dan nade. Dan nade koji nam govori i pokazuje da nas Bog ne zaboravlja i ne ostavlja same. Trpljenje i smrt ljudske su stvarnosti. Tješi nas uskrsna vjera koja obećava da će svega ovoga strašnoga nestati. Jer Život je pobijedio smrt, Dobrota zloću, a Ljubav mržnju.
Stoga pokušajmo gledati na naše životne križeve, na naše patnje i boli Isusovim očima. Pokušajmo gledati i na našu neminovnu smrt Isusovim očima. Jer koliko god naše patnje, naši životni križevi i naša smrt bili teški i strašni, vjerujemo da je Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem sve naše ljudsko posvetio, a zlo i smrt pobijedio i dariva svima koji žele biti njegovi život vječni. U toj vjeri slavimo spasonosne događaje Velikoga petka koji vode do Uskrsa.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Iv 18, 1 – 19, 42

U ono vrijeme:
Iziđe Isus sa svojmi učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima. Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: »Koga tražite?« Odgovore mu: »Isusa Nazarećanina.« Reče im Isus: »Ja sam!« A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im dakle reče: »Ja sam!« – oni ustuknuše i popadaše na zemlju. Ponovno ih tada upita: »Koga tražite?« Oni odgovore: »Isusa Nazarećanina.« Isus odvrati: »Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu« – da se ispuni riječ koju reče: »Ne izgubih nijednoga od onih koje si mi dao.« A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. Nato Isus reče Petru: »Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?«
Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: »Bolje da jedan čovjek umre za narod.«
Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata. Tada taj drugi učenik, znanac velikoga svećenika, iziđe i reče vratarici te uvede Petra. Nato će sluškinja, vratarica, Petru: »Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?« On odvrati: »Nisam!« A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao i Petar i grijao se.
Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: »Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: »Tako li odgovaraš velikom svećeniku?« Odgovori mu Isus: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.
Šimun Petar stajao je ondje i grijao se. Rekoše mu: »Da nisi i ti od njegovih učenika?« On zanijeka: »Nisam!« Nato će jedan od slugu velikog svećenika, rođak onoga komu je Petar bio odsjekao uho: »Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?« I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva.
Nato odvedoše Isusa od Kajfe u dvor upraviteljev. Bilo je rano jutro. I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu. Pilat tada iziđe pred njih i upita: »Kakvu tužbu iznosite protiv ovog čovjeka?« Odgovore mu: »Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.« Reče im nato Pilat: »Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.« Odgovoriše mu Židovi: »Nama nije dopušteno nikoga pogubiti« – da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti.
Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: »Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?« Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« Reče mu Pilat: »Što je istina?« Rekavši to, opet iziđe pred Židove i reče im: »Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice. A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?« Povikaše nato opet: »Ne toga, nego Barabu!« A Baraba bijaše razbojnik.
Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: »Zdravo, kralju židovski!« I pljuskali su ga. A Pilat ponovno iziđe i reče im: »Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.« Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: »Evo čovjeka!« I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: »Raspni, raspni!« Kaže im Pilat: »Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.« Odgovoriše mu Židovi: »Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.«
Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: »Odakle si ti?« No Isus mu ne dade odgovora. Tada mu Pilat reče: »Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?« Odgovori mu Isus: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.«
Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: »Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.« Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: »Evo kralja vašega!« Oni na to povikaše: »Ukloni! Ukloni! Raspni ga!« Kaže im Pilat: »Zar kralja vašega da razapnem?« Odgovoriše glavari svećenički: »Mi nemamo kralja osim cara!«
Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: »Isus Nazarećanin, kralj židovski«. Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: »Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’« Pilat odgovori: »Što napisah, napisah!«
Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli:
»Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.«
I vojnici učiniše tako.
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi.
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.
Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: »Nijedna mu se kost neće slomiti.« I drugo opet Pismo veli: »Gledat će onoga koga su proboli.«
Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.
A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.