Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Ma, ni hvala! (28. nedjelja kroz godinu – C)

Ma, ni hvala! (28. nedjelja kroz godinu – C)

Braćo i sestre, vjerujem da nema onog tko nije doživio barem jedanput ljudsku nezahvalnost. Ali, isto tako vjerujem da su drugi osjetili moju i tvoju, našu nezahvalnost. Koliko god bila kratka riječ hvala, nekada ju je teško izgovoriti. Često je zaboravimo jer mislimo da je nešto dobro i lijepo doživljeno samo po sebi razumljivo. Obično roditelji, odnosno odgojitelji i stariji uče djecu kako se treba zahvaliti na nekom daru. Međutim, iskustvo nas uči, pa i primjer današnjega evanđelja, da nezahvalnost nije samo dječja karakteristika nego je to općeljudska i ružna pojava među ljudima. I ne samo da smo ljudima nezahvalni, čovjek zaboravlja i na Boga. Zaboravljamo onoga od kojeg je sve što imamo i jesmo. Ako ozbiljno, istinski i objektivno gledamo, naš bi život trebao biti ispunjen trajnom zahvalnošću. Zahvalnost dugujemo Stvoritelju, roditelju i drugima. Oni su nas stvorili, rodili, a mnogi drugi pomažu. Puno toga, bolje rečeno, sve dugujemo drugima. Neizmjerno puno dugujemo majci Prirodi i njezinim plodovima. To Crkva, mi kao vjernici činimo danas, jednom godišnje na Dane kruha upravo u ovom mjesecu kada sabiremo plodove prirode i ljudskoga rada – zahvaljujemo. Međutim, malo je jednom godišnje reći hvala. Dakle, nismo dovoljno zahvalni ni Bogu ni ljudima, a prirodu još uništavamo. Posljednjih dana i tjedana bilo je puno govora o (ne)brizi za svijet i okoliš u kojem čovjek živi. Hoće li nam se naša nebriga i nezahvalnost oprostiti. Vjerujem da Bog u svojoj dobroti kroz prste gleda na našu nezahvalnost. Isus nije osudio onih devet nezahvalnih. Samo je upitao gdje su. Međutim, priroda neće. Ona, ne da ne želi zaboraviti nego ne može zaboraviti. Priroda samo pamti i u određeno vrijeme vrati. Kada zagadimo vode i zrak, kada otrujemo hranu, onda ćemo se sjećati „dobrih, starih vremena“ u kojima je sve bilo zdravo. Kada čovjek izgubi zdravlje onda ga počne cijeniti. To ne činimo samo sa svojim zdravljem, s prirodom, to činimo i s ljudima. Tek kada izgubimo dragu osobu sjetimo se kako smo trebali biti bolji, posebno zahvalniji. Ali, to obično dođe prekasno.
To nam pokazuje i današnje evanđelje. Gubavci dolaze Isusu i mole ga za ozdravljenje. Svi u jedan glas viču: „Isuse, Učitelju, smiluj se“! I Isus ispunjava njihov vapaj. Oni ozdravljaju dok su još na putu. Međutim, čovjeka put odnese i ne zna se vratiti. Idemo k ovoj ili onoj instituciji, k ovoj ili onoj vjerskoj grupi, k ovom ili onom tzv. iscjelitelju koji nas zaustavljaju i ne dopuštaju vraćanje Bogu da mu iskažemo zahvalnost, nego nas zadržavaju za sebe. Možda nekada i mi priječimo ljudima našim načinom života da se ne obraćaju i vraćaju Bogu. Zaboravljaju ga oni koji se priznaju Njegovima, oni „domaći“. Možda su onoj devetorici i sami svećenici zabranili da se vrate i zahvale Isusu. Tko zna. Evanđelje kaže kako se je došao Isusu zahvaliti samo jedan Samarijanac, za Židove tuđinac. On, tuđinac ima snage vratiti se Isusu i reći: Hvala ti što si me ozdravio.
Ovo evanđelje poziva nas na razmišljanje, a ujedno nas i poučava da se kao ljudi i vjernici Bogu obraćamo u svim svojim potrebama i brigama. Nevolja nas uči moliti. U nevolji Bog pomaže, ali mi se zaboravljamo zahvaliti našem Iscjelitelju. Slični smo onoj devetorici gubavaca. Kada sve dobro prođe, kada prođu muka i jad, brzo zaboravimo reći hvala. Mislimo kako je sasvim normalno da Bog pomaže, da mu je to posao i da za to ne treba reći hvala. Međutim, Isus se ipak pita: A gdje su ona devetorica? Zar se ne očistiše desetorica?
Vjernik bi trebao znati komu se mora zahvaliti. Kršćanin ne smije zaboraviti da poslije molbe, koju upućuje Bogu, dolazi zahvala koju također treba uputiti Bogu za njegovu pomoć, za njegovu milost. Sjetimo se sv. Franje čiji je život bio istinska zahvala Bogu. Njegova pjesma Stvorenja kaže sve: „Svevišnji, Svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime…“ Iz zahvalnosti prema Bogu Franjo pjeva bratu suncu, bratu mjesecu, sestrama zvijezdama, bratu vjetru, zraku, oblaku i vedrini, pjeva sestri vodi, bratu ognju, sestri i majci zemlji i na kraju pjeva i sestrici smrti. To je pravi život u zahvalnosti. To je istinska hvala i zahvala.
Svaka naša sv. misa čin je zahvale Bogu za sve što je učinio i što čini za nas. Zahvala je najljepša molitva. Osim zahvale koju dugujemo Bogu, mi moramo biti zahvalni i jedni drugima. Isus je očekivao desetoricu da dođu zahvaliti, očekivao je sve koje je ozdravio. Očekuje i nas, ne samo jednoga, nego sve i to svake nedjelje da dođemo zajednički reći hvala. Isto onako kako ga zajednički molimo: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“, tako zajednički i zahvalimo. A zahvaliti možemo samo ako se vratimo i uvijek i ponovo vraćamo i zajednički zahvaljujemo. Vratimo se svake nedjelje zajedno i recimo: Isuse, Učitelju, hvala ti za sve. Hvala ti što nas ozdravljaš od svih naših grijeha. Hvala ti za sva naša ozdravljenja duše i tijela. Hvala ti za sve ljude preko kojih liječiš naše tijelo i našu dušu. Hvala ti za kruh i vodu, za hranu koji sami pripremamo, za jelo koji nam drugi pripremaju, za zrak i svjetlo. Hvala ti za noći našega sna.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 17, 11-19

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«