Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Moliti s vjerom (29. nedjelja kroz godinu – C)

Moliti s vjerom (29. nedjelja kroz godinu – C)

U današnjem evanđelju govori se o nepravednom sucu i jednoj udovici. Sv. Luka piše kako udovica moli suca da je obrani od njezinoga tužitelja. Sud, suci i nepravedno sudovanje nije samo problem našega vremena nego je to staro koliko i čovjek. Ovu prispodobu priča Isus. Međutim, očito je da Isus nije imao nakanu govoriti o sucu i sudovanju nego puno više o potrebi neprekidne i svesrdne molitve, kao i o vjeri u uslišanje ustrajne molitve. Isus, uvijek kada želi istaknuti nešto važno na ljudskom putu prema Bogu i našem spasenju, našoj molitvi i vjeri u Oca nebeskoga, uzima primjere iz našeg svagdašnjega života. Danas je to govor o sirotoj udovici i nepravednom sucu.
Udovica je sama i nema pomoći niotkuda. Mogla se osloniti samo na sebe i svoju upornost. Vjerujem da je čula od drugih da je sudac nepravedan i da je mogla pretpostaviti da je uzalud njezina molba. Ali, ona ne odustaje. Vjerovala je da joj njezina upornost može donijeti uspjeh. Smogla je snage i svojom upornošću kod nepravednog suca dolazi do ostvarenja svoga prava. Sudac joj nije pomogao zato što je bila u pravu ili što ga je potkupila, ili što je vidio pred sobom nemoćnu udovicu, nego zato što mu je išla na živce svojim upornim molbama i dolascima. Njega je vodio čisti egoizam.
Isus, da bi naglasio važnost i uspjeh ustrajne molitve i vjere u svesrdnu molitvu ne plaši se u ovu priču o nepravednom sucu, koji je na kraju pomogao ovoj upornoj udovici, dovesti Boga koji je sama dobrota, ljubav i milosrđe te kaže koliko li će tek pravedni Bog učiniti više onima koji mu se ustrajno mole.
Zato nam Isus u današnjem evanđelju preporuča da uvijek molimo i da nam molitva nikada ne dosadi, kao i da vjera u molitvu mora biti jaka. Svesrdna molitva, potkrijepljena čvrstom vjerom u Boga, ne može ostati neuslišana. Isus je dobro poznavao mlakost molitve i nejakost vjere svojih apostola pa im donosi ovaj primjer iz prispodobe o nepravednom sucu i ustrajnoj molitvi udovice i njezinoj vjeri da je sudac mora uslišati ako mu dodijava, ako mu ide na živce. Iako je nije uslišao zato što je udovica u pravu, uslišao je njezinu molbu zato što je želio svoj mir. Nije nam poznato kako su apostoli reagirali na ovu Isusovu prispodobu i jesu li postali ustrajniji u svojim molitvama i je li im vjera u molitvu ojačala. Ali, očito je, da je Isus imao razloga donijeti ovu prispodobu, posebno nakon što je naučio svoje apostole moliti učeći ih molitvu Očenaša. Apostoli su molili Isusa da ih nauči moliti, a s ovom im pričom želi reći kako molitva mora biti ustrajna i s čvrstom vjerom povezana.
Mnogi od nas ponavljaju kako više ne možemo moliti, kako smo zaboravili moliti, kako smo molili ali uzalud jer nam molitva nije uslišana. Isus ne samo da govori o potrebi ustrajne molitve, on sam moli i to po čitavu noć. Uvijek i ponovo je tražio samoću da bi molio, da bi u molitvi bio jedno s Ocem nebeskim. To isto želi Isus i svojim učenicima. Želi im da budu jedno s njim i jedno s Ocem nebeskim. Za to jedinstvo Isus će moliti na svojoj Posljednjoj večeri. Isus je često svojim učenicima predbacivao i manjak vjere. Zato on osim ustrajne molitve ističe i važnost vjere. Udovica nije odustala od svojih navaljivanja na nepravednoga suca kada je nije odmah uslišao, nego je s vjerom išla dalje. Vjera u molitvu toliko je važna, a naša je ljudska vjera slaba da se Isus pita: Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Što će biti s učenicima, s apostolima i svima onima koji će povjerovati na njihovu riječ ako im Bog ne usliša njihovu molitvu koju upućuju u teškoj bolesti za dragu osobu, u traženju i ne nalaženju drage osobe? Hoće li nestati vjere ako u molitvi ne budu uslišani? Jer, život i iskustvo nas uče da i pored ustrajne molitve, djeca odu krivim putem. I pored ustrajne molitve roditelja mladi i djeca stradavaju u prometnim nesrećama. Svjedoci smo tih stradavanja svaki dan, posebno ovih zadnjih tjedana i dana. Stoga je razumljivo da mnogi vjernici posumnjaju i vjera im se poljulja, pa se pitaju: Pomaže li molitva? Hoće li me Bog uslišati? Moramo priznati da ni kao vjernici nemamo odgovora na sva naša pitanja. Ostat će nam puno toga neodgovorenoga. Svi smo mi doživjeli bilo u svoj obitelji, bilo u tuđoj da molitve izgovaramo za različite nakane. Nekada za stariju i bolesnu osobu kažemo kako bi bilo dobro da je Bog uzme k sebi. Za mladu osobu molimo i činimo sve da ostane na životu. Takvu molitvu čujemo u istoj obitelji, iz istih usta. Naša su vrednovanja samo ljudska vrednovanja. Mi gledamo na svoj način je li netko mlad, star, bolestan, bogat, siromašan. Bog gleda na čovjeka i svaki mu je čovjek jednako blizak. Sv. je Pavao na pitanje o smislu patnje i smrti našao odgovor u Božjoj ljubavi prema nama govoreći u poslanici Rimljanima: „Ta on ni svog Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao“! Zato se i okupljamo nedjeljom na zajedničku sv. misu na kojoj zajednički molimo za našu čvrstu vjeru, da je sve u Božjim rukama i da idemo kroz život s vjerom u Boga i Njegova Sina Isusa Krista, jer mi Bogu nismo bilo tko. Mi smo Bogu vrlo važni. On je to pokazao slanjem svoga Sina na zemlju, da nam otkrije Božju ljubav prema svakom čovjeku.
U to vjerujemo i iz te i takve vjere upravljamo Bogu naše molitve i želje.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 18, 1-8

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«