Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Moliti za druge (17. nedjelja kroz godinu)

Moliti za druge (17. nedjelja kroz godinu)

„Gospodine, nauči nas moliti…“, zahtjev je Isusovih učenika. Zašto učenici upućuju Isusu ovakvu molbu? Oni su, kao vjerni Židovi, sigurno znali moliti. Bili su vjerni vršitelji Mojsijevih propisa kao i molitelji molitava svojih otaca. Međutim, učenici su Isusa doživjeli kao čovjeka molitve i željeli su nešto više i bolje. Doživjeli su ga kao onoga koji je često bio u molitvi i to na osamljenim mjestima. Možemo reći da su apostoli vidjeli Isusov život kao  jednu  neprekidnu molitvu. Za Isusa je molitva bila njegov stav i držanje, tj. način života. Isus je bio u neprekidnoj vezi s Ocem nebeskim. Od takvog Molitelja, vjerujem, svaki bi od nas zatražio istinsku i pravu molitvu jer se svi tužimo da ne možemo moliti, da nemamo vremena, da smo zaboravili moliti, da ne znamo kako moliti, da smo nesabrani u molitvi, da smo izgubili svaku volju za molitvom. Možda su se isto ovako ili slično osjećali Isusovi učenici pa su osjetili potrebu za istinskom molitvom. Jer ni njima, kao ni nama, nije bila utjeha isprike  da ne možemo više moliti, da ne znamo kako i za što moliti…
Prošlu nedjelju razmišljali smo kako Bog susreće čovjeka i vidjeli da Bog susreće čovjeka tako što  mu se objavljuje na jednoj  razini koju čovjek ne očekuje, da se Bog obraća kao čovjek čovjeku. Bog susreće čovjeka na njegovu radnom mjestu, u njegovoj obitelji, u ljudskom svagdanu.
Današnja nam liturgijska čitanja donose primjere kako se čovjek obraća Bogu. Čovjek se Bogu obraća svojom  molitvom. Za nas je zanimljiva Abrahamova molitva. I koliko god nas ovakva molitva možda i nadahnjuje, toliko nas ona i zbunjuje. Možemo reći da se Abraham s Bogom pogađa, gotovo uvjetuje, iskušava Božju „širinu“: „Hoćeš li iskorijeniti i nevine s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog  pedeset  nevinih  koji budu ondje? (…) „Ja se evo usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?“ I tako Abraham ide i spušta broj sve do mogućih deset nevinih u gradu. Jedna ne svakidašnja molitva upućena Bogu.
U današnjem nam evanđelju Isus donosi primjer još jedne ljudske molitve na koju nismo navikli. Isus ovim primjerom pokazuje  koliko čovjek mora biti uporan u svojoj molitvi. Mora biti gotovo pa drzak, neumoljiv, dosadan, nametljiv. Isus ide  tako daleko u svom primjeru da će nas potaknuti da i mi budemo takvi prema Bogu u našim molitvama, da budemo nametljivi, ustrajni, pa i dosadni:  „Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!… „Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.“
Treći primjer molitve je Isusova molitva koju preporuča svojim apostolima: „Kad molite govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!
Po čemu se ove tri molitve, ova tri primjera, razlikuju, odnosno po čemu su slični?
Sličnost ovih primjera ljudske molitve, barem ja tako vidim, je u tome što se nitko u ova tri primjera ne moli za sebe, nego uvijek za drugoga. Abraham moli za nevine u Sodomi. Prijatelj moli prijatelja za kruh za prijatelja koji mu je došao u nijedno vrijeme. Isus u svojoj molitvi ima pred očima slavu Oca nebeskoga, a ne svoje potrebe i molbe: „Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!“
Moliti Boga za drugoga! Da, to je Isusov život. To je njegova molitva – molitva za drugoga. Isus moli Oca nebeskoga za svoje  učenike koji ostaju u svijetu, kao i za sve one  koji će povjerovati u Njega na njihovu riječ, dakle, moli i za nas danas.
Što je s našom, mojom i tvojom molitvom? Za koga molim?
Iskreno govoreći, ja uporno molim za sebe. Uvijek sam ja i moje potrebe na prvom mjestu. Molim i za druge, ali tek poslije mojih potreba i želja. Molim Boga da ispuni moju volju, moju želju, iako na sav glas govorim: „budi volja tvoja.“
Možda će netko reći da je to i normalno, da je to ljudski, jer je i molitva Očenaša najprije  molitva za naše ljudske potrebe, jer ne ostaje Isus samo na hvali i slavi Oca nebeskoga, nego nastavlja učiti učenike  moliti za ljudske potrebe  govoreći: „Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi opraštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ Da, i u Očenašu Isus ne zaboravlja naše potrebe. Međutim i ovdje je molitva ne za jednoga: ne moli se u jednini, nego u množini.  Molim: kruh naš i nama, a ne moj i meni. Očenaš je najljepša molitva, ali i velika opomena, pa i osuda ako je ne provodimo u život. Mi molimo Boga da nam oprašta onako kako mi  opraštamo drugima. Dakle, Bože ako ja ne opraštam drugima ne oprosti  ni ti meni.
Slijediti primjere iz današnjih misnih čitanja znači da moramo biti uporni u molitvi, da molimo prije svega za druge, da se smijemo s Bogom u iskrenoj molitvi i „prepirati“, da možemo biti i „drski“, jer: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći čete! Kucajte i otvorit će vas se! Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će vaš Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 11, 1-13

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:
Oče! Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.
I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«