Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (25. nedjelja kroz godinu – C)

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (25. nedjelja kroz godinu – C)

Današnje nam evanđelje, priznat ćemo, stvara jednu nelagodu jer nismo navikli na ovakvo Isusovo razmišljanje. Puno je toga što nas začuđuje i što se protivi našoj ljudskoj logici. Isus donosi priču o nepravednom upravitelju, o varalici koji rasipa imanje svoga gospodara, rasipa tuđe. Gospodar je to doznao i poziva ga na odgovornost, poziva ga da položi račun i kaže mu otvoreno da ne može više biti upravitelj. Nepravedni upravitelj ne odgovara na gospodareve riječi, nego odmah smišlja kako osigurati sebi krov nad glavom kada ga gospodar otpusti. Varalica se nije mogao osloniti na svoje snage. On nema više snage i priznaje da kopati ne može. Svjestan je svoga položaja i ugleda kojeg je uživao dok je bio upravitelj pa ga je stid ići prositi. No, ono što ima, to koristi do kraja. Imao je pamet, iskustvo u radu s ljudima, posebno sa siromasima koji su se zaduživali kod njegova gospodara. Bio je snalažljiv i nevjerojatno domišljat. Oprostit će veliki dio dugova dužnicima svoga gospodara. Tuđim dobrima, dobrima svoga gospodara kupuje naklonost ljudi, kupuje, korumpira prijatelje na koje može računati kada upadne u nevolju.
Očekivali smo osudu ovoga varalice. Ali, ne. Gospodar hvali njegovu spretnost i domišljatost. S ovim činom otpuštanja dugova on je otupio oštricu srdžbe svoga gospodara. Gospodar hvali njegovu snalažljivost i sposobnost koja će mu pomoći u odlučujućim trenucima. Isusu nije nakana s ovom pričom govoriti o gospodarstvu i o menadžmentu nego mu je uvijek bio pred očima čovjek, posebno onaj maleni i siromašni. Isus je osjetljiv na ljudsku bijedu, osjetljiv je prema siromasima i gladnima, prema dužnicima. On izjedančuje sebe s njima: Sve što ste dali ovim najmanjima, meni ste dali, govori Isus.
Tako i u ovoj evanđeoskoj priči koja govori o polaganju računa o upravljanju, o nepoštenom bogatstvu, Isus gleda čovjeka kako onoga nepoštenog upravitelja i njegova gospodara, tako i one dužnike. Sve to komplicira uvu priču da je nemoguće do kraja sve uskladiti s našim poimanjem pravednosti. Ali, to je život. To nas prati svaki dan. Neke stvari nikada nećemo shvatiti. Međutim, svi mi u takvim okolnostima živimo ovdje na zemlji i nekom polažemo račune. Kao djeca, kao roditelji i supružnici, kao radnici, upravitelji, svi mi plažemo nekome račune. A što je još najbitnije, na kraju našega života morat ćemo Bogu polagati račune za život i sve ono što nam je Bog u životu povjerio, za ono čime smo upravljali. Hoće li Bog na kraju pohvaliti naše pošteno upravljanje ili našu snalažljivost, našu domišljatost, velikodušnost i pamet – ovisi o nama. Hoće li se naći netko komu smo pomogli, komu smo „otpisali dugove“ koji će se kod Boga zauzeti za nas? Jesmo li ikoga „potkupili“, „korumpirali“ našim dobrim djelima da nas „prime u vječne šatore?“
Kad je govor o bogatstvu i bogaćenju i kada danas slušamo Isusa govoriti o nepoštenom bogatstvu onda vidimo da je to svevremenski i općeljudski problem. Svaki dan slušamo ili čitamo o nepravednom bogaćenju. Govori se o brzom bogaćenju, o provjeri porijekla imovine, govori se o famoznim imovinskim karticama naših državnih dužnosnika da bi se vidjelo na kraju njihova mandata jesu li se obogatili za vrijeme obnašanja odgovornih državničkih dužnosti i jesu li u sukobu interesa? Zašto je to toliko interesantno? Pa zato što je to jedan veliki ljudski problem. Bogatstvo po sebi ne mora biti prokletstvo. Međutim, ono uvijek privlači pozornost javnosti iako su mnogi bogati ljudi činili dobro, pomagali i hranili sirotinju kroz ljudsku povijest. Neki od bogataša i moćnika proglašeni su svecima radi njihovih dobrih djela prema siromasima. Mnogi su gradili bolnice i domove za nezbrinutu djecu. Takvih slučjeva imamo i danas na mnogim stranama svijata. Neki sve svoje ostavljaju humanitarnim udrugama ili crkvenim karitativnim ustanovama. Međutim, mi kršćani moramo se uvijek pitati što je s nama na tom području.
Papa Franjo probudio je svojim riječima i djelima mnoge uspavane savjesti u samoj Crkvi kod biskupa, svećenika, redovnika i redovnica. Jer i Crkva mora polagati račun svomu Gospodaru. Hoće li Gospodar moći pohvaliti crkvene službenike, ako ne za dobro upravljanje dobrima svoga Gospodara, onda za otpuštanje dugova i „rasipnost“ dijeleći „crkveno i Božje“ siromasima? Možda se i rasipnost ovoga upravitelja iz priče može nazvati „dobrim djelom“ jer je on pomagao drugima otpisujući im dugove, a nije sebi zgrnuo pšenicu i ulje. Varalica nije osuđen, nego pohvaljen. Usudim se reći da ni hrvatski narod danas nebi bio toliko ljut i srdit na „naše bogataše i upravitelje“ da su se kojim slučajem zadužili ili došle u stečaj privatne ili državne tvrtke radi povišice i otpuštanja dugova radnicima, umjesto što su sebi zgrnuli nepošteno bogatstvo te tako stvorili sirotinju i egzodus mladih.
Na kraju, svi se upitajmo komu služimo, Bogu ili bogatstvu? Isus kaže da ne možemo služiti dvojici gospodara. Ne dopustimo da nam materijalno bude gospodar, nego pokušajmo biti pravedni i pošteni u onom najmanjem što imamo, bilo da je naše, bilo da je tuđe i uvijek spremni pogledati na onoga koji je u potrebi. Ne dopustimo da „nepravedni“ dijele naše i crkveno našim dužnicima. Učinimo to sami kao „dužnici Božji“ da bi stigli u vječne „Božje šatore.“

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 16, 1-13

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:
»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«