Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / O posljednjim stvarima (33. nedjelja kroz godinu – B)

O posljednjim stvarima (33. nedjelja kroz godinu – B)

Oduvijek je čovjek želio znati kada je i kako nastao svijet, odnosno svemir. Čovjek se pita odakle i zašto život. Posebno ga zanima smisao života i smrti. To su pitanja koja zaokupljaju čovjeka svih vremena i svih civilizacija. Ali, i pored velikoga napretka u znanosti mnoga pitanja ostaju neodgovorena i do danas su zagonetka, pa tako i nastanak svemira. Bilo je mnogo teorija kroz povijest čovječanstva, sve do naših dana, kada prevladava teorija tzv. Velikoga praska. Ali ni Veliki prasak, koji se dogodio kažu prije 13,7, odnosno 13, 8 milijardi godina. Ali, ni tu nije puno toga jasno, nego se po teoriji Velikoga praska samo kaže: „Svemir se počeo širiti iz točke neizmjerne gustoće, te se nastavio širiti do danas“ (Wikipedija). Odakle i kako je nastala točka neizmjerne gustoće, kamo vodi, kako će daleko stići i kako dugo još ići? Početak, smisao i kraj svemira, početak, smisao i kraj života je pitanje svakog čovjeka bez obzira na njegovo vjersko uvjerenje. Teorija Velikoga praska ideja je čovjeka vjernika, belgijskog katoličkoga svećenika (Georges Edauard Lemaitre) iz prošlog stoljeća. Sve religije svijeta pokušavale su i pokušavaju odgovoriti na pitanje smisla života, na njegov početak, a posebno na njegov kraj i smisao kraja života. Biblija u Knjizi Postanaka govori o Božjem stvaranju svijeta. Naravno, Biblija nije znanstvena knjiga pa u njoj i ne nalazimo znanstveni odgovor. Ona je knjiga spasenja, a kada govori o stvaranju svijeta ona se služi dostignućima svoga vremena, koja, naravno, nisu naša današnja dostignuća. Biblija želi istaknuti samo to, da je Bog sve stvorio. A čovjek, kojemu je Bog povjerio ovaj svijet je tu, da proučava, ispituje i pronalazi odgovore na svoja pitanja.
Osim što čovjeka zanima početak i nastanak svemira kao i početak života, izgleda da ga još više interesira kraj svega stvorenoga, i kada će se sve to zbiti. Budućnost je uvijek veliki izazov. Na ovom planu je još više onih koji nude svoja rješenja i svoje odgovore. Poseže se za raznima nagađanjima. Nailazimo na razna prorokovanja. Tu je ljudska mašta nenadmašna. Što se sve ne piše i govori o budućnosti. Neki imaju potrebu svaki dan, pijući kavu, „zaviriti“ u svoju budućnost i budućnost svijeta. Neki budućnost „čitaju na dlanu“.
Današnja liturgijska čitanja, također, govore o budućnosti i budućem životu, govore o njegovu smislu, govore o životu poslije smrti. Knjiga Danielova, iako je napisana puno prije nego se zbilo Isusovo uskrsnuće, govori o uskrsnuću kada kaže: „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.“
O kraju ovoga svijeta, o kraju svemira govori Isus Krist u današnjem evanđelju. Isus ne iznosi znanstvenu teoriju postanka i svršetka svijeta. On se ne služi svojim božanskim znanjem o početku i kraju svemira, nego govori kao čovjek svoga vremena. U svemu je živio svoje vrijeme i govorio jezikom svoga doba samo zato da bi ga ljudi bolje razumjeli i da bi njegova poruka došla do njihova uha i srca. Nije prognozirao vrijeme i datum svršetka svemira. Nije podlegao ljudskoj napasti i golicao ljudsku radoznalost, nego će baš onako, „biblijski“, vjernički jasno reći: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Tako jasan govor daje samo Isus. Svu jasnoću izriče i ovim riječima: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ Ove nas Isusove riječi potiču da se upitamo, a što je to naše, što neće uminuti, što će ostati i poslije našeg odlaska s ovoga svijeta, odnosno, po čemu ćemo biti prepoznati? Jesu li to one dvije zapovijedi ljubavi koje nam je Isus ostavio? Jesu li to dobra djela koja će biti vidljiva kada Sin Čovječji bude dolazio i anđeli nas prepoznali kada budu sabirali izabranike s kraja zemlje do na kraj neba? Potrudimo se da nas anđeli Božji prepoznaju i dovedu do Sina Čovječjega o Njegovu dolasku, na sudnjem danu, kada će nam biti jasan početak, kraj i smisao svemira i čovjeka kao Božjeg stvorenja.

fra Josip Klarić

 

Evanđelje: Mk 13, 24-32

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«