Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim (4. uskrsna nedjelja – A)

Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim (4. uskrsna nedjelja – A)

Četvrta nedjelja Uskrsa zove se još „Nedjelja Dobrog Pastira.“ Danas Crkva na poseban način moli za svećenička i redovnička zvanja. Crkva i danas treba dobrih pastira, predanih pastoralnih radnika, dobrih i požrtvovnih svećenika, redovnika i redovnica, žena i muškaraca koji će rado riječju i životom naviještati evanđelje. Isus za sebe kaže: „Ja sam dobri pastir“ – otud i naziv današnje nedjelje. Iako riječ pastir nije u našem žargonu tako česta, bolje reći ona ima gotovo pa negativan prizvuk, Crkva ipak u svojim molitvama često moli: za „pastire Crkve“ misleći pri tom prvenstveno na biskupe ali i svećenike, da budu vjerni svom jedinom Pastiru – Isusu Kristu koji je položio život svoj za ovce svoje.
Crkva moli za svoje biskupe i svećenike da budu spremni naviještati Krista -Dobrog Pastira – koji svakog od nas zove našim imenom. Svaki vjernik koji je svjestan ljubavi Kristove i njegove želje da bude s nama i da svaki od nas ima život i to život u izobilju, rado prihvaća Isusovu pastirsku brigu i ljubav. Međutim, ovaj naš današnji svijet nema takav odnos prema Bogu. Bog je, ne samo za nevjernike nego i za mnoge vjernike daleko od našega života, od našega svagdana pa im i ne pada na pamet ovakva slika kao što je slika pastira koji skrbi za svoje stado. Današnji čovjek zazire od toga da ga se naziva nečijom ovcom. Naravno, s pravom. Međutim, ovdje je riječ o slikovitom govoru, ali u Isusovo vrijeme čovjeku, obitelji pa i čitavom narodu ovce su bile pravo bogatstvo i izvor prihoda, hrana i odjeća, mlijeko, meso, vuna. Danas nije lako naći vjernika koji ima tako blizak odnos prema Bogu da bi ga nazivao svojim pastirom jer to zvuči arhaično.
Nekima je i molitva za kišu arhaična, pa kažu: „Zapravo bi se u 21. stoljeću već jednom vjera trebala poimati razumski i počivati na znanstvenim dostignućima, a zahvaliti se magičnoj predstavi razumijevanja vjere gdje čovjek prosi, moli, žrtvuje i nada se pozitivnom ishodu da bi Bog s nadnaravnim potezom reagirao u svijetu. A, ako ne, slijedi ono uobičajeno: „oprostite“, Bog zna zašto je dobro tako. Usprkos jasnoći kritike poseže se za religioznim načinom gledanja te se i dalje njeguje arhaična pobožnost i smatra se prihvatljivom.“
Zašto je danas nekim ljudima molitva, odnosno pobožnost nešto arhaično? Vjerujem zato što smo se udaljili od Boga. Zato što živimo u buci i ne čujemo njegov glas. Zato što dijelimo ono „naše“ od onog „njegovoga“. Zato što nismo došli u ovoj strci k sebi pa ne nalazimo i ne čujemo ni sebe ni drugoga pored sebe, a onda ne čujemo ni Božji glas. Eto, dopuštamo da je Bog negdje tu, ali ne više od toga. Boga se samo deklarativno prihvaća. Ne znam zašto bi bilo arhaično moliti za kišu, a ne bi bilo arhaično moliti Boga da nam da dobre virologe, dobre liječnike, znanstvenike da pronađu čim prije spasonosni lijek protiv koronavirusa i oslobodi nas ove nenormalne situacije, a sve one oboljele, i od drugih bolesti, vrati zdrave njihovim svagdašnjim aktivnostima. Psalmist ne gleda na to što bi bilo arhaično ili ne nego predan Bogu s vjerom pjeva: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora… Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ Ovdje nema ono „moje – naše“ i ono „tvoje – Božje“, nego je sve Božje pa i psalmist – i svaki istinski vjernik. Ovo su predivne misli i riječi koje nam Crkva donosi kao pripjevnu pjesmu iz 23. psalma i time nas želi potaknuti da molimo Boga da bude u svim našim situacijama s nama. Da, Gospodin je pastir naš. To potvrđuje Isus u evanđelju sv. Ivana u kojem za sebe kaže: „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.“ Intimnost koju Isus živi s Ocem nebeskim izjednačuje sa životom i intimnošću koju živi sa svojim ovcama, tj. s nama koji smo njegovi. Da bi Isus sve to pojasnio govorio je svojim učenicima o ovčinjaku u koji dobri pastir ulazi kroz vrata, a ne preko plota kao tat, te mu vratar otvara vrata i ovce prepoznaju njegov glas. On ih zove i one idu za njim jer prepoznaju njegov glas. Da bi Isusovi učenici bolje razumjeli prispodobu o ovčinjaku i ovcama, on jasno i glasno kaže: „Ja sam vrata ovcama.“ „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti… Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Tako se Isus predstavlja. On je takav, tako živi. On je život svoj položio za ovce svoje. A sve je to učinio da svi „život imaju, u izobilju da ga imaju.“
Isus, Dobri Pastir, kada izvodi svoje ovce na pašnjake, onda on ide prvi, ide ispred njih, a one ga slijede, jer prepoznaju njegov glas. Ovo se ne može nazvati arhaičnom pobožnošću. Ovo Isus živi. Ovo je ljubav prema svima nama.
Zaključno želim reći da je nama kao vjernicima 21. stoljeća potrebna Kristova blizina i ljubav, potrebna nam je Božja pomoć kao i naše ljudsko umijeće, razum, znanstvena dostignuća i traženje pravoga lijeka za svaki društveni napredak, a posebice za svaku bolest koja čovjeka muči. Ali uvijek ostaje ono vjerničko potpuno predanje Bogu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.“ Svijest da je Bog sa mnom, s nama, daje nam snagu da možemo živjeti ovaj naš zemaljski život koji je nekad zaista težak. Bog nam je toliko toga, ma cijeli svijet povjerio, a mi pokušajmo bilo kao pastiri – biskupi, svećenici, redovnici, roditelji, kao ljudi i vjernici ne izigrati Božji dar povjerenja.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Iv 10, 1-10

U ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.
Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«