Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Posložiti prioritete (13. nedjelja kroz godinu – A)

Posložiti prioritete (13. nedjelja kroz godinu – A)

Tvrd je ovo govor, rekli bi Isusovi slušatelji za današnji evanđeoski tekst. Kako razumjeti i prihvatiti ovaj radikalizam: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga!“ Ovaj tekst ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Stojimo pred teškim izborom. Osjeća se velika napetost između onoga što smo, što imamo i onoga što nam se nudi. Ne traži li Isus, ne više, nego previše? Na što i koga Isus cilja kada ovo kaže? Ne možemo vjerovati da je Isus protiv četvrte Božje zapovijedi. Ne možemo vjerovati da Isus od nas traži da ne ljubimo svoje roditelje. Ne možemo vjerovati da je Isus protiv sestara i braće. On je primjerom pokazao kako drži do rodbinske veze. Primjer su Lazar i njegove dvije sestre, Marta i Marija. Isusu je u tu obitelj često zalazio. Lazar mu je bio veliki prijatelj. Zaplakao je kada je čuo da je Lazar umro, a onda ga je oživio i vratio njegovim sestrama. O kojoj je onda ovdje ljubavi riječ? Isus očito traži nešto drugo. Isus traži prioritete. Na kraju, sve je svoje zahtjeve koje je imao prema učenicima i svojim slušateljima sažeo u Dvije zapovijedi ljubavi: ljubavi prema Bogu i čovjeku, prema bližnjemu. Ovdje se, dakle, radi ipak o prioritetima. Isus traži više od onoga što mi činimo. Ljubiti svoje roditelje, braću i sestre, svoju djecu, to je „OK“, to je u redu. Ali mene, odnosno Boga treba ljubiti više, veli Isus. Baš ovaj „više“ trebao bi biti prioritet u našem životu. Možda ćemo pomisliti – pa mi smo posložili naše prioritete. Što je još potrebno, pa mi znamo što je na prvom mjestu?
U ovo vrijeme pandemije mogli smo svi osobno iskusiti kako su naši prioriteti bili samo koji mjesec ranije sasvim drugačije poredani od ovih danas. Kod onih koji su oboljeli, kod njih je došlo do izražaja još očitije kriva poredanost prioriteta, a da ih na to nitko nije podsjetio. Čovjek u bolesti sam uviđa što je to „ono više i važnije“, ono bez čega sve drugo gubi smisao. Vjerujem da je Isus upravo na ovo ciljao. Sve nam je uzalud i sve naše nema smisla ako izostavimo ono najvažnije, ono jedino važno. Jer kada dođe vrijeme, to može biti vrijeme bolesti, vrijeme prirodnih katastrofa, vrijeme u kojima smo sve izgubili u što smo položili svoje nade, vrijeme starenja i umiranja u kojem ćemo morati sagledati našu listu prioriteta i, ne daj Bože, ustanovimo, da smo potpuno promašili naš život, da smo bez ičega, da smo listu naših prioriteta postavili na glavu, bez smisla, onda će biti kasno. Isus nas upozorava na vrijeme. Ne traži Isus da mrzimo svoje roditelje, svoje muževe, žene ili djecu, ali traži da Boga stavimo na prvo mjesto, jer sve drugo gubi svoj smisao. Isus ovaj zahtjev da njega ljubimo više nego svoje roditelje, svoju braću i sestre, svoju djecu, još jače pojačava govorom: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“ Isus je ovo od svojih učenika tražio, a danas traži od nas, a sve je to sam živio. Njegov život bio je život križa. Sam je govorio da Sin Čovječji nema mjesta gdje bi svoju glavu naslonio. On je sve svoje sile ulagao u širenje kraljevstva Božjega i u ljubav prema čovjeku. S ovim ne kanimo reći da Isus nije imao baš ništa. Imao je on i svoje roditelje, svoje učenike, a i kesu s novcima za koju je bio Juda zadužen. Međutim, on je „više“ ulagao u ono Božje, u vršenje volje Očeve, u širenje kraljevstva Božjega, jer je znao da život ovdje na zemlji nema smisla ako sve dobijemo, a dušu svoju izgubimo, odnosno ako se čovjek ne žrtvuje do kraja za čovjeka: roditelje, djecu, za svoga bližnjega, ali ipak ono „više“ treba biti za njega, za Boga.
Isus je držao do gostoljubivosti. Već spomenuta obitelj njegova prijatelja Lazara i sestara Marte i Marije, pokazuje koliko je Isusu bilo drago da ima gdje doći, da ga netko primi. Na kraju, Isus je s neba sišao da bi došao čovjeku. On traži susret s nama, a da pri tom ne bira što smo po zanimanju. To je najbolje pokazao kada je cariniku Zakeju rekao: danas želim biti u tvojoj kući. Mi bismo rekli: Isus se sam pozvao. S ovim je pokazao da on želi biti s čovjekom, sa svim njegovim mukama, u njegovoj obitelji, u njegovom svagdanu, kod grešnika. Isus je zato i došao i žrtvuje sebe da čovjek ima život. Isus hoće uvijek ono „više“, pa kaže kada netko prima njegove, dakle, apostole, onda ljudi primaju njega i onoga tko je njega poslao – Oca nebeskoga. Isus traži od nas svoj „više“ ne zato da bi nas opteretio, nego zato da bi naš život imao smisla. Smisao dobiva naš život kada se žrtvujemo za drugoga, a to drugoga znači za Isusa, za Boga, jer on kaže: „Sve što ste učinili ovim najmanjima, meni ste učinili.“
Završimo ovo razmišljanje jednom lijepom pričom Josefa Dalkmanna koja otprilike ovako glasi: Jedno zrno pšenice skrilo se u hambar. Nije htjelo da ga se posije, nije željelo umrijeti. Nije se htjelo žrtvovati. Htjelo je svoj život spasiti. Nikada nije postalo kruh. Nikada nije došlo na stol. Nikad nije bilo blagoslovljeno i razdijeljeno. Nikada nije darovalo život, ni radost. Jednog dana dođe seljak očistiti prašinu iz hambara i s prašinom bi i zrno pometeno i bačeno.“

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mt 10, 37-42

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«