Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Prilika za promjenu (3. uskrsna nedjelja – A)

Prilika za promjenu (3. uskrsna nedjelja – A)

Uvijek se nešto ili netko nađe što nas duboko promijeni. Rođenje djeteta mijenja majku i oca. Roditelji su sretni što su na svijet donijeli život. S tim rođenjem se puno toga promijenilo. To je jedna pozitivna, radosna promjena. Međutim, negativne stvari ili događaji bolno nas mijenjaju. Za sićušni koronavirus možemo reći da je ne samo sve nas promijenio nego da je uzdrmao cijeli svijet. Tko je mogao zamisliti prije mjesec dva dana da će nas nešto tako maleno i nevidljivo promijeniti, da ćemo na ovakav način živjeti? A što je još zanimljivije, nije se život promijenio samo bolesnima koji su posebice pogođeni ovom zarazom, nego i potpuno zdravim osobama. Zdravim ljudima uskraćeno je puno toga na što je čovjek polagao pravo. Pravo na normalan život, na rad, na put u vrtić i školu, na zabavu i šport, pravo na slobodno kretanje. Kad ovako tek jedan mali, nevidljivi virus može promijeniti naš život, što tek može promijeniti smrt. Smrt sve promijeni. Smrt nam oduzima tlo pod nogama. Smrt nam sve stavlja pod upitnik. Ona nam sve ništi. Smrt nam postavlja mnoga pitanja. Smrt drage osobe mijenja cijeli naš život. Ta nas smrt žalosti jer znači rastanak, prestanak druženja s dragom osobom. Ako nas smrt toliko mijenja, koliko li nas tek mijenja uskrsnuće? I tako bi mogli u nedogled nizati stvari i događaje koji utječu na naš život, na naša raspoloženja, na shvaćanje smisla života, na sve ono što mijena, što stavlja naš život u pitanje.
Današnje evanđelje govori o dvojici Isusovih učenika kojima se sve promijenilo smrću njihova Učitelja Isusa. Njih dvojica pretstavljaju situaciju ostalih Kristovih učenika, koji su sve svoje nade bili položili u Isusa. Svi su oni bili s Isusom oduševljeni. On je potpuno promijenio njihov život. Sve svoje što su imali ostavili su radi njega. Svi su oni sanjali neki svoj budući život s Isusom. Svaki od njih imao je svoje snove i želje za koje je mislio da će ih ostvariti u njegovu kraljevstvu upravo idući za Isusom. Oni s nevjericom i uzdahom kažu: „A mi se nadasmo…“ Sve su njihove nade bile s Isusovom smrću porušene, umrle i pokopane. Njihov Učitelj i Gospodin bio je izručen Pilatu koji ga je osudio na smrt na križu. Isus, koji je tolikima pomogao, čudesno nahranio, pa i mrtve oživljavao umire strašnom i sramotnom smrću na križu. U takvu jednu dragu osobu, u Isusa, u čudotvorca sve su svoje učenici bili položili. Ali, eto, s njegovom smrću za učenike je bilo sve izgubljeno. Sve se promijenilo. Kako nakon svega ovoga biti normalan? Kako nešto nanovo započeti? Što će nam reći naši poznanici, naše obitelji? Kako se vratiti u svoj svagdan, u svoje selo? Učenici ne vide više nikakvo svjetlo. I oči im gube snagu. Duboko su razočarani. Izgledali su tako kao da im je sve umrlo i pokopano. Više ne vjeruju ni svojim očima. Toliko su bili zaokupljeni ovim velikim gubitkom da nisu bili u stanju prepoznati Isusa koji je s njim išao i razgovarao. Nisu ga prepoznali ni onda kada im je izlagao Pisma. Sva njihova nada je umrla. Kako ga nisu mogli prepoznati i zašto? Na što ili na koga su oni bili fokusirani-usredotočeni dok su sa „Strancem“ razgovarali? Na sebe i svoje snove? Jesu li oni mislili na Isusa ili na sebe? Je li im išta ostalo po čemu bi ga mogli prepoznati ako ga već ne mogoše uočiti po njegovim riječima ili licu? Tek, kada je Isus uzeo kruh i razlomio ga, oči im se otvaraju. Prepoznali su ga kako se dijeli i razdaje, prepoznali su ga u činu ljubavi. U tom trenutku osjećaju učenici da se nisu uzalud nadali. Sada trče reći i drugima što su doživjeli. Oni više nisu sami. Osjećaju, da sve ono što je Isus govorio, za što je on živio, da je to istina. Osjećaju da je Isus živ. Od ovog trenutka sve se mijenja. Nastao je novi život koji oni osjećaju. U njihovim srcima gori ljubav. Tu vatru ljubavi zapalio je uskrsli Gospodin. Istom tom vatrom ljubavi i vatrom žive vjere da je Isus uskrsnuo, da je živ potrčale su žene s Isusova groba učenicima javiti da je Gospodin uskrsnuo. Novi život doživljavaju žene koje su na uskrsno jutro, još za mraka, pošle na grob. Osjetivši da je Gospodin uskrsnuo nestale su misli koje su ih dovele do groba, misli da mogu i moraju pomazati mrtvo Isusovo tijelo. Isus je živ. Kamen je odvaljen. Ne trebaju više pomoć oko grobnog kamena, nije potrebno ni ulje. Sve se promijenilo riječima: „Gospodin je uskrsnuo!“ i „Isus je živ!“
Za dvojicu učenika na putu u Emaus sve se promijenilo, sve je riješeno. Nestalo je tuge. Nema više nikakvih pitanja.
Današnje evanđeoska priča poručuje nam da Isus želi sve nas susresti na svim našim putovima, sa svim našim mislima. Isus nas želi promijeniti i to na bolje. On nam daje znakove preko kojih ga možemo uvijek prepoznati. A to je moguće ako odustanemo od toga da mi i naši planovi budu u prvom redu. Samo onaj koji je spreman dignuti oči sa samog sebe i pogledati na drugoga u kojem je sami Bog, te s takvim, s tim drugim lomiti i dijeliti svoj kruh može prepoznati uskrsloga Gospodina. Boga se može doživjeti samo kroz ljubav, kroz ljubav prema njemu i kroz ljubav prema našem bližnjemu. Isus se dao prepoznati kroz darivanje samog sebe svojim učenicima. Isus je u kruhu i vinu. Kruh i vino se u sv. misi mijenjaju, postaju Tijelo i Krv Kristova. A to mijenja svakog onoga tko blaguje Tijelo i Krv Isusa Kristovu, postajemo Kristovi. A to je onda najveća i najznačajnija promjena u našem životu. Dopustimo uskrslome Gospodinu da nas mijenja, a onda ćemo ga lakše prepoznavati i u njegovoj riječi i na njegovoj gozbi – svetoj misi – na koju nas uvijek poziva da njega blagujemo, a sebe mijenjamo.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 24, 13-35

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.