Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Nama u svemu sličan, osim u grijehu (Krštenje Gospodinovo – A)

Nama u svemu sličan, osim u grijehu (Krštenje Gospodinovo – A)

Kratko nakon Isusova rođenja slavi Crkva njegovo krštenje. To je praksa u današnjoj Crkvi. Međutim, ako smo dobro slušali evanđelje, ipak je krštenje Isusovo bilo puno kasnije. Isus se krstio kao odrasla osoba. Došao je sam na rijeku Jordan da ga Ivan krsti: „Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti“, piše u današnjem evanđelju. Osim što nam upada u oči da je Isus kršten kao odrasla osoba, nameće nam se i pitanje je li Isusu uopće bilo potrebno krštenje. Naravno da nije jer nije grešnik. Ako mu nije bilo potrebno krštenje, zašto se onda ide krstiti? Isus stoji pred jednom važnom zadaćom i kao čovjek. Došao je objaviti Oca nebeskoga i Njegovo kraljevstvo. Isus kao čovjek ne nastupa u svoje ime. On nastupa u Božje ime. Njega je poslao Otac nebeski. Bog se u Isusu utjelovljuje. Isus je svojim rođenjem pravi čovjek, sa svim ljudskim odlikama i mukama. On je pravi čovjek, čovjek sa svojim osjećajima, potrebama i ne razlikuje se ni u čemu od nas drugih ljudi osim što nije nama sličan u grijehu, reći će sv. Pavao. Isus se i ponaša ljudski. On treba nekoga tko će posvjedočiti da je on Poslanik Božji, da dolazi u ime Oca nebeskoga. Svjedok za tako nešto nije mogao biti bilo tko. Kod njegova krštenja na Jordanu sam Otac nebeski za njega svjedoči: „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Ovdje Isusa potvrđuje Otac nebeski za svoga Sina. U Isusu se Bog objavljuje. Na Isusovu krštenju na Jordanu obistinjuje se svjedočanstvo koje nalazimo već kod proroka Izaije gdje Gospodin govori: „Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima.“
U Djelima apostolskim čitamo: „Kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim…“ U sva tri današnja liturgijska čitanja govori se o istoj osobi. Naravno, jasnije se to vidi u evanđelju i u Djelima apostolskim jer su napisani nakon svega što se dogodilo s Isusom Kristom, počevši od krštenja na Jordanu, pa do Njegove muke, smrti na križu i uskrsnuća. Budući da je Isus pravi čovjek evanđelisti su razumjeli Isusov život, njegovu muku i smrt tek poslije njegova uskrsnuća. Tek tada su se njima otvorile oči. Naravno, doživjeli su apostoli Isusa i kao čudotvorca, ali isto tako doživjeli su ga i kao raspetoga na križu, doživjeli su njegovu smrt. Apostoli su se i razočarali u njemu. Njegova smrt na križu ih je dobro potresla. Tek nakon uskrsnuća bit će im sve jasno i moći će sve razumjeti i shvatiti, moći će razumjeti zašto je Isusu trebalo krštenje, zašto je išao u smrt. Uskrsnuće Kristovo promijenilo je apostole, i ne samo njih. Naime, u svjetlu uskrsnuća Kristova sagledavali su i sagledavaju kršćani, cijeli Isusov život, pa tako i smisao Isusovog krštenja na Jordanu.
Ivan Krstitelj poziva ljude na obraćenje. Tom pozivu odaziva se i Isus i daje se krstiti, jer je i s ovim činom htio pokazati da je jedan od njih, da je pravi čovjek. Svjedoci Isusova poslanja i uloge su Bog i neki od ljudi. Samo su izabrani mogli prepoznati Isusa i njegovu ulogu i to korak po korak, ne odjednom. Ni njegova majka Marija, ni sv. Josip nisu mogli odmah sve razumjeti. Ivan Krstitelj ga je prepoznao, ali ne odmah i ne u potpunosti. Ivan će za Isusa reći: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta…“ Ivan će reći Isusu: „Ti mene treba da krstiš, a ti k meni dolaziš?“ Ali, kada Ivanu bude teško, a svojih poteškoća imao je u Herodovoj tamnici, i u svojoj sumnji poslat će svoje učenike da pitaju Isusa: jesi li ti onaj koji ima doći ili da nekog drugog čekamo. Ništa se ne postiže odmah i sada, sve treba svoje vrijeme, dozrijevanje pa i muku, sumnju, padanje i dizanje. To se događa i nama, s našom vjerom, sumnjom, nadom. Sve su to odlike svakog čovjeka. Sva četiri evanđelja opisuju Isusovo krštenje na Jordanu. Bilo im je važno nakon svega istaknuti da Isus stoji i čeka u redu grešnika da se krsti. S ovim Isus pokazuje svoje pravo čovještvo. Ne izdvaja se od drugih niti izdiže iznad ostalih. „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ Isus ostaje kod svog uvjerenja da je došao služiti, a ne da mu se služi. Zato stoji u redu s drugim ljudima, pokazujući da su svi ljudi pred Bogom isti.
Za sve ljude Bog je u Isusu postao čovjek. Za sve koji vjeruju u Sina Božjega, Isus stoji uz čovjeka, stoji uz i za one za koje je došao.
Isusovo krštenje na Jordanu, Ivanovo prepoznavanje Isusa, otvorena nebesa i glas s neba potvrđuju da je Isus, osim što je pravi čovjek, da je on i Sin Božji. I ne samo to, na Isusovu krštenju Bog se objavljuje kao Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti.
Što nam poručuje svetkovina Gospodinova krštenja? Kao prvo, poručuje nam da budemo ljudi, da se ne izdižemo iznad drugih. Poručuje nam da naša vjera raste postupno. Poruka je da nam se Bog objavljuje na razne načine, pa i preko čovjeka kao što je to uradio preko Ivana Krstitelja. Bog zna ponekad stajati pred nama, ali ga nažalost, često ne prepoznajemo jer nam se čini odveć jednostavan.
Kako Bog može stajati u redu grešnika, u redu grešnih svećenika i biskupa, u redu grešnih očeva i majki, učitelja, grešnih ljudi? Tko ga tu može prepoznati? Tko ga može prepoznati u današnjoj Crkvi, pitat će se neki. Bog se daje prepoznati u Isusu i kao pravi Bog i kao pravi čovjek, a da će biti i onih koji će imati s tim poteškoća svjedoči povijest od Isusova krštenja do dana današnjega. Međutim, On je uvijek kod naših krštenja, vjenčanja i u drugim sakramentima, u svojoj riječi, uvijek kod čovjeka u njegovu svagdanu.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mt 3, 13-17

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti.
Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«