Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / S vjerom kroz vrata smrti (5. korizmena nedjelja)

S vjerom kroz vrata smrti (5. korizmena nedjelja)

U bolnicama je uvijek borba za život, ali ovih dana je nešto posebno. Naime, možemo reći, ne samo bolnice nego čitavi svijet bori za život. Svjetski poznati i manje poznati znanstvenici tragaju za lijekom koji će spasiti veliki broj ljudskih života. Zarazni koronavirus blokirao je društveni život u svim njegovim segmentima. Sve nas je zatočio u naša četiri zida. U smrt je povukao već nekoliko tisuća ljudi. Medicinsko osoblje radi do iznemoglosti u bolnicama, radeći dan i noć da bi zaraženi ozdravili i na taj način sve vratili u kolotečinu našeg svagdanjeg života. Liječnici, medicinske sestre i ostalo bolničko osoblje ne samo da rade svoj posao, oni se i sami izlažu opasnosti od zaraze, dakle, žrtvuju se za zdravlje njima povjerenih bolesnika. I ne samo oni, nego i mnogi  volonteri i članovi raznih humanitarnih udruga.
Ljudski  je život nemjerljiv. To smo mogli čuti i ovih dana nakon potresa u Zagrebu i okolici. Svi smo odahnuli kada smo čuli da nema ljudskih žrtava, jer kuće, zgrade i crkve će se obnoviti. Nažalost, nije potres prošao bez žrtava. Djevojčica od 15 godina podlegla je smrtonosnim ozljedama. Vjerujem da svaki od nas koji je iskusio bolničko liječenje može reći, kako sa zahvalnošću moramo gledati, koliko se ljudi brinu za naše tjelesno i duševno  zdravlje. A još je najljepši doživljaj za bolesnika, koji je gotovo bio otpisan, kada u borbi za zdravlje liječnici dobiju bitku protiv smrti. Kako je lijepo čuti i vidjeti koliko se ljudi na mnogim mjestima u društvu bori za bolji i kvalitetniji ljudski život. Ali, i pored svega navedenoga, čovjek dolazi do zida. Evo, s ovim nesretnim virusom bori se cijeli svijet. Kad smo mislili da smo svime ovladali, kada nitko nije računao s ovom zaraznom bolešću, pogodila nas je stvarnost koju živimo u izolaciji. Do prije samo koji tjedan bilo nas je koji smo mislili da je naš cijeli svijet, da nam ništa ne stoji na putu. I sada isti ti ljudi zovu u pomoć, jer ne znaju kako dalje, kako postupiti u ovoj situaciji. Čekamo izvješće nadležnih službi kao ozebao sunce. Sada se posebno pokazalo kako smo kao ljudi ranjivi,  krhki i smrtni.
„Gospodine, da si ti bio ovdje, brat moj ne bi umro…“ Da, to nisu izgovarale samo Lazarove sestre, to je ljudski vapaj koji se čuje svaki dan. U teškim situacijama čini nam se kao da je Bog odsutan. Kako bi smo rado pobijedili bolest, starost, smrt! Ali, ne ide. Ne možemo pobijediti smrt. Što sve ne bismo dali da Bog učini čudo; da zaustavi smrt; da živimo  život u slobodi, a ne u izolaciji i karanteni;  da se nađe taj spasonosni lijek protiv korone, protiv tumora i svake druge, opake bolesti; da se ispuni čežnja za željenim djetetom; da ne dođe do demencije; da se dogodi čudo, itd.
„Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro,“… reče Marta Isusu. Slične uzdahe čujemo i danas. Gospodine, da si ti bio ovdje, moj muž bio bi živ, moja bi žena bila živa; da si ti bio ovdje ne bi se rodilo bolesno dijete; da si ti bio ovdje naše dijete ne bi poginulo u prometnoj nesreći. Gdje si bio, Gospodine, kada nam je u potresu umirala najdraža osoba? Zašto nisi učinio čudo? Zašto?
Kao ljudi moramo priznati da se uvijek nađemo nepripravni. Uvijek nas nešto iznenadi. Iznenadi nas potres. Iznenadi nas liječnički nalaz. Iznenadi nas bolest. A ono što nas najviše i najstrašnije iznenadi je smrt. Sa smrću nikad ne računamo iako je ona „sigurna  kao smrt.“ Svi se nadamo čudu iako se ne možemo pohvaliti vjerom.
Današnje nam evanđelje govori o jednom takvom čudu. Isus je Lazara oživio, vratio ga iz carstva mrtvih. Učinio je veliko čudo. Oživio je mrtvoga prijatelja.
Ne znam što je komu u ovoj priči o Lazaru upalo još u oči osim čuda da ga je Isus oživio. Mnogi  obično stanu kod toga i ne promišljaju dalje. Mislim da je u ovoj priči ipak vjera Marte i Marije bitnija. Sam Isus kaže na putu k umrlom Lazaru da mu je drago što nije bio kod Lazara radi svojih učenika – da oni uzvjeruju. Ne možemo reći da za Isusa smrt nije strašna. On se nije stidio svojih ljudskih suza, ljudskog suosjećanja s Lazarovim  sestrama, nije krio bol za umrlim prijateljem. Ali, za Isusa je važna vjera. Važna mu je vjera njegovih učenika, vjera Lazarovih sestara, važna mu je vjera svih nas pa i u ovim teškim danima kada mislimo da nas je zaboravio. Lazarova sestra Marta nije ostala samo kod uzdaha: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“, nego nastavlja: „Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.“
Isus želi i s ovim čudom nad Lazarom navijestiti nebeskog Oca i njegovu ljubav prema čovjeku i to već ovdje na zemlji, iako će ovozemaljsko uminuti kao što će kasnije i Lazar umrijeti. Isus je došao na ovaj svijet da s nama podijeli sve naše ljudsko i muku odrastanja i muku neimaštine, prezir, odbacivanje, pa i strašnu smrt. Gledajući Isusov život kojeg su nam evanđelisti opisali, vidimo da je on uvijek imao pred očima slavu Očevu i ljudsko spasenje. A s čudesima je htio ojačati vjeru onih koji žele ići za njim. On želi ojačati vjeru svih nas danas koji još uvijek idemo ovom zemljom pritisnuti raznim bolestima i strahom od neizbježne smrti.
Vjerujemo da ćemo uskoro naći lijek protiv koronavirusa kao što su ljudi i do sada nalazili i pobjeđivali razne bolesti. Ali, koliko god to bilo važno ipak je jedno važnije: vjera. Važna je vjera u ljubav Božju i njegova volja da se svi spasimo. Međutim, kroz vrata smrti proći nam je svima pa i nakon pobjede nad koronavirusom.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Iv 11 , 1-45

U ono vrijeme:
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.