Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Susret dviju rodica (4. nejdelja došašća – C)

Susret dviju rodica (4. nejdelja došašća – C)

Nekada su ljudi više živjeli za susrete jednih s drugima. Možemo reći da su živjeli od tih susreta, prepričavali ih i dogovarali sljedeće susrete. Fizička udaljenost i manjak sredstava komunikacije činili su te rijetke susrete istinskim i sretnim doživljajem.
Danas je sasvim drugačija situacija. Ljudi se manje susreću iako su fizički vrlo blizu jedni drugoma, možda u istom stanu ali se ne susreću. Je li moguće zajedno stanovati a da se ljudi ne susretnu? Da, jer ne dijele iskustva, jer se ne raduju što su zajedno, jer nemaju jedan drugome što reći. Bolje rečeno, danas ljudi sjede za istim stolom, a da ne razgovaraju. Svaki za sebe gleda u moderna sredstva komunikacije; pišu i čitaju poruke, ispijaju piće i ne pogledaju se. Ljudi, možda bliski prijatelji, idu ulicom zagledan svaki u svoj mobitel i ne vide se, ne pozdravljaju se.
Nisu više ni pisma ni čestitke u modi. Rukopis je postao prava rijetkost. Šalju se masovne poruke, jednim klikom na stotine, često i bez naslova, onako općenito, kao da se to nikoga ne tiče. Čovjek se u jednoj takvoj poruci ili čestitki i ne prepoznaje.
Današnje evanđelje govori o jednom pravom ljudskom susretu. Prepričava se susret dviju žena, rodica, koje su pune doživljenih iskustava i žele ih jedna s drugom podijeliti. Udaljenost jedne od druge ne igra nikakvu ulogu. Nema govora o naporu iako se ide u Gorje. Govori se samo o istinskom susretu dviju rodica i njihovoj sreći. Radost i sreću nisu mogle zadržati za sebe. One su se jednostavno morale jedna drugoj povjeriti. Evanđelje kaže kako je Marija, kao mlada djevojka, pohitila u Gorje svojoj rodici Elizabeti. Marija je čula što se dogodilo s Elizabetom i nije mogla ne posjetiti ju, da ne podijeli s njom radost života, sa ženom kojoj nije bilo lako nositi se sa svojom situacijom, kao nerotkinja. Marija je pohitila u Gorje k Elizabeti da bi joj povjerila doživljeni razgovor s anđelom. Možda je računala, ako me itko može razumjeti što mi se dogodilo i što mi je rečeno, razumjet će me ona kojoj se to isto događa. A onda dolazi vrhunac sreće susreta dviju rodica. Već prve riječi Marijina pozdrava bile su dovoljne da njezinoj rodici Elizabeti zaigra čedo u utrobi. I Elizabeta se toga časa napuni Duha Svetoga. Njihov susret bio je jedno „oduševljenje“. One su oduševljene, sretne. Sretna su i njihova čeda u njihovim utrobama. Sreća i radost uvijek prelazi i na drugoga. Sretan i radostan može čovjek biti samo u susretu s drugim, s čovjekom, s Bogom. Podijeljena radost i sreća ne osiromašuju, nego obogaćuju, prelaze na drugoga. Od sreće zaigra Elizabeti čedo u utrobi.
Možda je nama danas teško razumjeti današnje evanđelje i opis susreta ovih dviju žena-rodica, Marije i Elizabete. Možda nam je teško razumjeti njihovu sreću i radost jer nam danas istinski nedostaje prave sreće i radosti. Mi se danas više radujemo uspjehu, karijeri, novcu, društvenom statusu, negoli životu. Ali, za Elizabetu i njezina muža Zahariju bilo je to ostvarenje životnoga sna. Biti majka, biti otac, roditelj, značilo je biti otvoren prema životu, a to znači biti otvoren za radost, za sreću, biti otvoren i prema Bogu.
I danas se ljudi raduju rođenju djeteta. Koliko puta smo samo čuli kako žene govore jedna drugoj na ulici prilikom susreta: „Znaš, bit ću baka, kćer mi je trudna“ ili „Moj stariji sin se oženio i očekuju dijete“. Da, to se čuje često od budućih baka. Mnogi brčni parovi željno očekuju dijete a ne uspijevaju. Mnogi parovi mogu ali, nažalost, ne žele, nego viču: „Ja sam gospodar svoga trbuha“! Sve se rjeđe javno govori o pravu začetoga djeteta na život. Puno su glasniji oni koji zastupaju „pravo na pobačaj“.
Što nama znače međusobni susreti? Trudimo li se nekoga razveseliti našim posjetom? Susrećemo li se s našim ostarjelim roditeljima?
Kada ćemo mi moći poput Elizabete i Marije biti radosni na našim susretima? Kada će mladi supružnici biti sretni i radosni u životu? Onda kada prihvatimo život, kada će djeca od radosti što su prihvaćeni od svojih roditelja igrati u utrobama svojih majki? Onda kada im se budu radovali budući očevi i majke. Onda kada budemo svjesni da je svako dijete dar Božji. Onda kada, poput Elizabete, ljudi budu sretni što su Boga sreli preko svoga i tuđega djeteta. Onda kada svakoj trudnoj ženi zapjevamo: „Blagoslovljene ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje“!
U neka druga vremena za trudnu ženu se govorilo: „U blagoslovljenom je stanju“.
Molimo Boga, majku Mariju i njezinu rodicu Elizabetu da i u našem narodu bude što više žena i muškaraca koji će pjevati: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje“! Onda će biti manje kukanja, a više života i radosti.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 1, 39-45

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«