Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Svijet u bojama (16. nedjelja kroz godinu – A)

Svijet u bojama (16. nedjelja kroz godinu – A)

Svijet nije crnobijeli nego višebojan iako ga mi doživljavamo kao crnobijeli. Evo, sada, u ovim ljetnim mjesecima imamo pred očima samo vrućinu koja nas muči danju i noću. Zaboravljamo da se vrijeme jako brzo mijenja i da je bila zima, bilo je proljeće, bit će jesen i tako do u nedogled vrti se vremenski kotač koji sa sobom donosi sunce, oblake, snijeg, kišu, hladnoću, vrućinu, maglu i da ne nabrajamo sve vremenske (ne)prilike. Kako gledamo na vrijeme isto tako gledamo i na čovjeka pojedinca kao i na čitave narode koje obično dijelimo na dobre i zle, crnobijelo, s tim što će naši biti uvijek u bijeloj boji.
Naši neistomišljenici, naši politički suparnici, naši neprijatelji, uvijek su crni odnosno zli. Tu nema govora o bojama.
Isto se tako gleda na Crkvu. Neki na Crkvi ne nalaze ništa bijelo, ništa dobra. Bilo bi najbolje da je nema i to obično zato što se stvarno neki članovi Crkve ne ponašaju ljudski, a još manje kršćanski – evanđeoski. Mogli bismo tako do u nedogled opisivati sve ono naše ljudsko što gledamo bijelo – dobro ili crno – zlo, već prema tome koliko smo sami skloni bilo nekom pojedincu, narodu, vjerskoj zajednici, ljudskoj rasi itd.
Pa i sami članovi Crkve međusobno se gledaju crnobijelom tehnikom. Uvijek i ponovo to se pokazuje. Posebno se to pokazalo ovih nekoliko zadnjih tjedana i mjeseci, u ovoj nesretnoj i dugotrajnoj pandemiji kada su padale teške riječi, od „velikih“ kršćana protiv biskupa, pape, mnogih svećenika i to samo za to što su se ljudi držali preporuka medicinske struke s obzirom na primanje pričesti na ruku ili jezik, dakle, oko stvarno nebitnih stvari. Što je Bogu draže: moja ruka ili moj jezik?
Tako se obično ponaša većina nas ljudi. Međutim, Onaj koji nas je stvorio – Bog, On gleda na sve nas sasvim drugim očima, a što je najbitnije, On na sve misli i svima daje da žive. Današnja nam liturgijska čitanja govore, kako se Bog sasvim drugačije ponaša. Njegov je vrt (živa i neživa priroda, čovjek i druga stvorenja) takoo raznolik da možemo reći kako je on toliko obojan s različitim bojama da i ne poznajemo sve te boje.
Prvo čitanje opisuje Boga kao onoga koji se brine za sve. Sa svima ima strpljenja. Nikoga ne osuđuje, a još manje od sebe udaljava. Današnji pripjevni psalam pjeva o dobroti Gospodnjoj pa kaže: „Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš.“ „Ti si milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.“ Bog ne gleda crnobijelo, On gleda s ljubavlju i skrbi za sva svoja stvorenja. A najviše ljubavi i strpljenja pokazuje prema čovjeku i to svakom, a posebice prema grešniku. Bog se toliko „zaljubio“ u čovjeka da se utjelovio, postao čovjek i to zato da nam pokaže kako se ljudski može živjeti i ljudski, iskreno Boga slaviti, Boga i čovjeka ljubiti. To je Bog pokazao i pokazuje u svome Sinu Isusu Kristu. Bog i na naše slabosti gleda „kroz prste“. Bogu ništa ljudsko nije strano. On kao Ljubav dopušta da živimo jedni pored drugih, i dobri i loši i zli.
S današnjom evanđeoskom pričom o kukolju Isus je htio istaknuti Božju dobrotu, Njegovo milosrđe, strpljivost, blagost, Božje čekanje do samog kraja.
Isus, iznoseći prispodobu o pšenici i kukolju, govori o Božjoj ljubavi i njegovoj strpljivosti, ali isto tako govori o ljudima, dakle, o nama koji smo nestrpljivi koji ne trpimo korov, tuđu različitost, govori o nama koji bismo sve što nama ne služi, sve što se nama ne dopada, najradije počupali i spalili.
Božja strpljivost koju Isus iznosi u priči o kukolju i gospodaru koji pušta da sve zajedno raste i kukolj i pšenica do kraja, može nam poslužiti kao uzorak za razmišljanje nad našim dosadašnjim životom, pred našom savješću, pred drugima, a posebno pred Bogom. Posežem li brzo sa srpom kod onih za koje mislim da su grešniji i drugačiji od mene? Jesam li spreman u svojoj obitelji rasti s drugim i drugačijim? Kako gledam na svoje radne kolege, na ljude koji sa mnom sjede u crkvi u istoj klupi? Jesam li u napasti da sve drugo i drugačije odbacim i ocijenim kao nešto crno i zlo?
Isus nas je mnogočemu poučio. On se nije zanosio iluzijama, ideologijama, Isus je živio život čovjeka i to sa svim našim ljudskim ograničenjima. Pokazao je kao čovjek svoje materijalno siromaštvo, svoje emocije plačući nad mrtvim Lazarom. Pokazao je sućut s bolesnima i gladnima, ali i pomogao. Doživio je poniženje kao nitko prije njega. Za dobro koje je činio obješen je na križ. Ni na križu nije druge osuđivao i govorio: Bože uništi ih jer me razapinju kao pravednika. Ne. On ne osuđuje, On moli: Oče oprosti im. On pušta da se ljudi poprave, daje svakom vremena do „žetve“, do kraja. Nikoga ne „čupa“ i ne spaljuje, nego strpljivo čeka da se čovjek popravi.
Svi smo mi njiva Božja na kojoj raste i pšenica i kukolj. Ima nas u svim porama društva i Crkve dobrih i zlih. Jesmo li slični slugama gospodara njive koji bi rado počupali sve što ne valja u našim očima u našem društvu, u Crkvi? Tražimo li istomišljenike kada želimo osuditi druge i drugačije? Stavljamo li se u ulogu Gospodara žetve? Isus svima nama govori: Pustite da sve to zajedno raste. Pustimo Bogu da bude jedini sudac, jer je on jedini dobar i koji rado prašta. On prašta nama koji se činimo dobrima i onima koji su u našim očima crni i zli. Na kraju Bog želi da sva njegova stvorenja, koja to žele, budu spašena, jer sve neizmjerno ljubi i na sve strpljivo čeka.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mt 13, 24-43

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«