Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Tko je moj bližnji? (15. nedjelja kroz godinu – C)

Tko je moj bližnji? (15. nedjelja kroz godinu – C)

Današnje prvo čitanje govori o Božjim zapovijedima i naredbama koje podsjećaju čovjeka da nisu zapovijedi daleko, nego da su nam na „dohvat ruke“, da su upisane u naše srce. I evanđelje govori o zapovijedima i načinu našeg ophođenja prema drugima. Zakonoznanac iz današnjeg evanđelja koji poznaje sve propise i zapovijedi, pita Isusa kojim putem može doći do života vječnoga. Isus ga podsjeća na zapovijedi, propise i zakone koji su sadržani u Bibliji. To je zakonoznancu poznato i savršeno će citirati zakon koji glasi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Eto, „to čini i živjet ćeš.“, kaže Isus. Evanđelje kaže, kako je zakonoznanac htio iskušati Isusa, pa da se opravda, upita Ga: „A tko je moj bližnji?“ Očito da je zakonoznanac tražio neku raspravu. Težio je nadmudrivanju. Želi točno znati tko je to njemu bližnji. Moguće da je zakonoznanac ovako razmišljao: Meni je bližnji moja obitelj, moji prijatelji, možda moji poznanici, eventualno moji sunarodnjaci.
Da, braćo i sestre, čovjek iz današnjega evanđelja hoće točnu granicu, želi čisto razgraničenje i ograničenje. I nije to bilo tako samo nekoć i davno. To se čini i u ovim našim vremenima i prostorima. I ovih dana podižu se ograde na granicama. Želi se istaknuti: moji, naši bližnji su u našim granicama, a nikako preko granica. Kako je reagirao Isus na pitanje zakonoznanca tko je njegov bližnji? Upušta li se Isus u raspravu? Ne. Isus ide praktičnim životom, zanimljivom i vrlo rječitom pričom pojasniti što znači ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga. Isus ide pokazati da nije važno ni zvanje ni zanimanje, i da nas neće to spasiti ili osloboditi od obvezatne ljubavi prema svakom čovjeku, pa i prema neprijatelju. Svećenik, koji bi trebao biti čovjek molitve i vršitelj zakona Božjih, prolazi pored nemoćnoga, izubijanoga i polumrtvoga čovjeka. Isto tako se ponio i levit. Nisu se obazirali na čovjeka u nevolji, a vjerujemo da su dobro znali zapovijedi. Nije dovoljno znati, treba činiti.
Praktičnim činom ljubavi pitanje i zagonetka, tko je moj bližnji, bivaju riješeni. Priča ne govori o pravilima i zakonima, nego o činu ljubavi, a ljubav nema granica. Onaj za kojeg bi se moglo reći da je najdalji, da je ne samo dalek i nepoznat, nego da pripada neprijateljskom narodu ili neprijateljskoj državi, onaj koji je preko granice, on silazi sa svoga živinčeta i pomaže. Tuđinac pruža pomoć, povija rane i zalijeva ih uljem i vinom, uzima ga na svoje živinče, vodi do prihvatilišta i unaprijed plaća njegu i obećava ako potroši više, da će gostioničaru trošak nadoknaditi.
Prava ljubav nema granica. Ona prelazi sve granice. Baš onako kao što Bog bezgranično ljubi, trebao bi i čovjek ljubiti Boga „iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“
Kada bi zaživio ovaj primjer milosrdnog Samarijanca, svijet bi bio bolji, nestalo bi rata i svađa, svaki bi nam čovjek bio naš bližnji, a svi drugi propisi bili bi suvišni. Ljubav je zakon.
Je li moguće ljubiti Boga bez granica, cijelim svojim bićem, a svoga bližnjega kao samoga sebe?
Možda nam se čini nemogućim ako ne uključim sebe u ovu priču. Ali, ako pođem od onoga što mi želimo, ako smo dio priče i ako smo u istoj nevolji kao i ovaj na smrt pretučeni čovjek, onda ćemo prihvatiti da je to moguće, onda želimo da nam se pomogne baš onako kako je pomagao milosrdni Samarijanac. Ali, kada je nama dobro onda ne znamo tko je naš bližnji. Kada nam je dobro Boga zaboravljamo.
Braćo i sestre, ne moramo doživjeti teške batine, ne moramo doživjeti izbjeglištvo i progonstvo da bi shvatili ovu priču o milosrdnom Samarijancu. Dovoljno je biti koji dan u bolesničkoj postelji, bilo u bolnici, bilo kod kuće, da shvatimo koliko smo ovisni o tuđoj pomoći, o onima koje nazivamo našim bližnjima, koliku ljubav i brigu očekujemo od drugih, pa i nama nepoznatih i stranih osoba. Mi očekujemo svaku pomoć od liječnika i medicinske sestre i potužit ćemo se ako nam ne pomažu onako kako mi to želimo. A kada mi trebamo pomoći drugima onda pitamo, a tko je to moj bližnji?
Pokušajmo biti Samarijanci jedni drugima da bi u svakom čovjeku mogli otkriti i vidjeti sliku Božju, posebno u onima koji pored nas leže u nevolji, neimaštini i samoći.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 10, 25-37

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«