Najnovije vijesti
Naslovnica / Varoška župa

Varoška župa

Povijest 1

Još u vrijeme osnivanja Šibenske biskupije, 1298., postojala je župna zajednica u Zašvinama, blizu Gornjeg Polja. Stanovništvo se uglavnom premještalo uz gradske zidine in Orthis prope Civitatem – u Vrtlinama kraj Šibenika. Od ovih doseljenika nastala je 1604. nova župa Varoš koja je obuhvaćala naseljene djelove oko gradskih zidina i djelove Donjega Polja. Župna se zajednica okupljala u crkvi Sancta Maria Hortorum – Sveta Marija u Vrtlinama. Vrtline su stradale 1648. kada je osmanlijska vojska opsjedala Šibenik, i godinu kasnije, 1649., kada je kuga poharala Grad i ostavila pustoš.

Crkvene i gradske vlasti zamolile su visovačke franjevce da dovedu narod iz Promine, Petrova Polja i drugih djelova Zagore i da napuče opustjeli Grad. Tada se nastanilo mnoštvo doseljenika u Šibeniku, kao i na područje uz gradske zidine. Oko zidina Grada novo stanovništvo počelo je graditi i nove nastambe. Vrtline su postajale sve urbaniji prostor, tako da se to područje počelo nazivati Varoš.

Redovnici franjevci s Visovca preuzeli su pastoralno djelovanje u Župi, osobito od 1668. god.; kada je skrb nad Župom preuzeo novoosnovani franjevački samostan Svetoga Lovre u Šibeniku. Župa je tada obuhvaćala ova predgrađa: Crnicu, Njivice, Meterize, Šubićevac, Baldekin, Križ, te sela Bilice i Dubravu, a danas se proteže na tri gradska područja: Varoš, Škopinac i Plišac.

Za osmanlijske ekspanzije ovim prostorima, današnja naselja Donje Polje, Danilo Biranj, Dubrava i Bilice su granična područja Mletačke Republike prema Osmanskom Carstvu. Bježeći pred Turcima mnogi se sklanjaju, u Vrtline pored grada (in Orthis prope Civitatem) formirajući tako novo naselje. U tom naselju biskup Vinko Arrigoni 1604. g. uspostavlja župnu zajednicu. U najstarijoj župnoj matici, koja nosi naslov “Nomina baptizator vile Varos” od 1624. do 1638. g. nalazimo zapisana prezimena obitelji koje su u Varošu živjele prije velikih promjena stanovništva. Varoš se zatim spominje 1645. g. na početku Kandijskog rata, kada su njegovi stanovnici preseljeni u grad, a naselje porušeno kako se njime ne bi koristili Turci. Za toga rata dogodila se najveća tragedija u povijesti Šibenika, koji je po nekim procijenama tada bio najnapučeniji grad Mletačke Dalmacije, brojeći oko 12 000 stanovnika. Neki trgovac kupio je ukradenu robu iz Bosne, koja je bila zaražena kugom. Od kuge je u 6 mjeseci umrlo više od 10 000 stanovnika. Po prestanku kuge, mletački upravitelj Dalmacije Leonardo Foscolo zamolio je visovačke franjevce, da narod iz okolnih krajeva dosele u Šibenik. Pod vodstvom fra Nikole Ružića i fra Mije Bogetića, mnoštvo ljudi iz Promine, Petrova polja i Zagore se tada naselilo u Šibenik.
U varoškim maticama krštenih, vjenčanih i umrlih (1668. -1685.) nalazimo prezimena nekih obitelji koje se spominju i prije kuge te većinom prezimena novih stanovnika šibenskoga Varoša. Crkva

Kontinuitet varoških matica krštenih postoji od 1738. g., vjenčanih od 1764. g. i umrlih od 1699. g.
Matice su pisane u narativnom obliku do 1816. g. a po tome u tabelarnom obliku. U njima se nalaze podaci na temelju kojih se mogu sastaviti obiteljska rodoslovlja unatrag 300 – tinjak godina.
Početkom Bečkoga ili Morejskoga rata, franjevci su u dogovoru sa mletačkima vlastima 1684. g. doveli još jednu skupinu naroda iz unutrašnjosti i naselili ih u Šibenik i okolicu. U Biskupskom arhivu Šibenik sačuvana su dva popisa doseljenih obitelji, dio tih obitelji naselio se i u Varoš. Godine 1687. izvršen je popis obitelji s imenom i prezimenom starješine obitelj te broj članova po spolu i dobi među ostalima i za Varoš, koji je tada imao 160 obitelji, ukupno 791 osoba. U tomu popisu navode se i prezimena obitelji koje su prakticirale kršćanstvo i po grčkome obredu. U popisu stanovnika Varoša 1732. g. navode se samo obitelji latinskoga obreda, ukupno 194 obitelji. U popisu stanovnika 1774. i 1775. g. nalaze se stanovnici obadvaju obreda. Zanimljivo da se u tom vremenu po načinu suživota može pretpostaviti da su pripadnici grčkoga i latinskoga obreda živjeli uglavnom s razmišljanjem da su pripadnici jedne te iste vjere s dva različita obreda.
Nakon Morejskoga rata, Dalmacija je bila podijeljena na „novu i staru stečevinu“.

U Staroj stečevini zemljište je bilo u vlasništvu države, plemstva, Crkve i bogatih pučana koju bi oni iznajmljivali najmoprimcima, sklapajući s njima kmetske pogodbe, po kojim bi najmoprimac kao kmet obrađivao vlasniku zemlju, dajući mu dohodak od 1/3, 1/4, ili 1/5 uroda, ovisno o pogodbi. Vlasnik je mogao putem suda razvrći pogodbu ako kmet ne bi izvršavao preuzete obaveze. Kmet je svoje pravo mogao prodati drugom kmetu. Kmetsko pravo je bilo nasljedno, a održalo se do 1930. g., kada su nosioci toga prava na nekoj zemlji od najkasnije 1878. g. dobili vlasničko pravo, na način da su po dobivenom vlasništvu, bivši vlasnici bili obeštećeni od države, a novi bi to vraćali državi narednih godina kroz plaćanje poreza. Osim po kmetskom pravu seljaci su posjedovali zemlju i kao koristovni vlasnici, ograničeni vrhovnim vlasnikom kojem su davali simboličnu daću, te kao vrhovni vlasnici upravljajući svojom zemljom po svojoj volji. Sva ta prava su bila nasljedna, prelazeći sa nosioca prava na njegove nasljednike.
U Novoj stečevini zemljište je bilo državno vlasništvo, na koju su državni službenici doseljavali novo stanovništvo, vršeći razdiobu zemlje 2 padovanska kanapa po muškim članovima obitelji, sa nasljednim pravom u muškoj liniji. Zauzvrat, novodoseljeno stanovništvo je državi trebalo dati 1/10 od uroda sa dodijeljene zemlje te izvršavati vojnu službu. Ako posjednici dvije uzastopne godine ne bi obradili dobivenu zemlju istu bi morali vratiti državi.
Varoš je tada bio selo u sklopu šibenskoga okružja mletačke Dalmacije. Na čelu okružja bio bi grof kapetan (conte capitano) kojega bi na mandat od tri godine postavljao opći providur (proveditore generale) tj. mletački upravitelj Dalmacije. Starješine obitelji unutar svake seoske zajednice bi birale svoga glavara, koji se Povijest 3zvao harambaša. (U Državnom arhivu Šibenik sačuvan je zapis izbora harambaše u Boraji iz 1804. g. i to na Hrvatskom jeziku). Do harambaše je alfier, zatim suci i čauš. Više seoskih zajednica ili zastava tvorile bi serdariju, na čelu sa serdarom. Serdari i harambaše bili su zapovjednici mletačke vojske. Varoš je bio podijeljen na zastave. Krajem 17. st. spominju se u istom intervalu harambaše Mate Gulin i Mate Šeralić; sredinom 18. st. u istom intervalu spominju se harambaše Dujam Malenica i Šimun Fakac. Po popisima 1774. g. Varoš je bio podijeljen na zastavu harambaše Ivana Malenice, sa 78 obitelji ukupno 612 članova; zastavu harambaše Luke Gulina, s 124 obitelji, ukupno 904 članova, zastavu harambaše Ivana Šeralića, s 100 obitelji, ukupno 713 članova; zastavu harambaše Fakčevića, s 22 obitelji, ukupno 146 članova i zastavu harambaše Maričića, s 42 obitelji, ukupno 250 članova. U ovom popisu mnoga prezimena imaju dodatak obiteljskoga nadimka, koji je tokom vremena potisnuo prvotno prezime i sam postao prezime. Bilo je još 8 obitelji s 63 člana koje nisu ni bile pod jurisdikcijom harambaša, sve osim njih su bile težačke obitelji.

Propašću Mletačke Republike 1797. g. Dalmacijom je do 1805. g. zavladala Austrija, koja je uz male promjene zadržala stari mletački upravni poredak. Te godine razlikovali su se Gornji Varoš s 272 obitelji i Donji Varoš s 245 obitelji. Od 1806. do 1813. g. Dalmacijom je zavladala Francuska. Nova uprava provodi mnoge reforme, među ostalim ukida i mletačku vojničko organiziranu upravu i zamjenjuje je civilnom. Na čelu Dalmacije je providur. Zemlja je podijeljena na okružja, na čelu s vladinim delegatom. Okružja se dijele na kotare, na čelu sa vladinim podelegatom. Kotari se dijele na gradske i seoske općine. Na čelu gradske općine je načelnik (podesta), a na čelu seoske općine je kapetan starješina (capo anziani). Godine 1808. je izdat pravilnik o pravima i obavezama seoskih dužnosnika, a 1809. g. izvršen je izbor seoskih dužnosnika. Općine se dijele na lokalitete, na čelu sa starješinom pristavom (anziano aggianuto). Do starješine kapetana ili pristava je čauš. Harambaša je zapovjednik ronde, tj. naoružane formacije zadužene za javni red i mir. U zajednicama djeluju i subaše, kao sakupljači državne desetine. Šibenski Varoš je tada razdijeljen na četiri lokaliteta: Varoš, Bilice – Vrulje, Danilo – Dubravu i Trtar koji su sa lokalitetom Dolac i Raslina te lokalitetom Grad Šibenik tvorili općinu Šibenik. Svaki je lokalitet imao svoga pristava. Od 1813. g. do 1918. g. Dalmacijom opet vlada Austrija. Austrijska uprava uspostavlja općinu Varoš, a tvorili su je pet lokaliteta: Bilice – Vrulje, Danilo – Dubrava, Crnica, Varoš i Trtar, u kojem je bilo 9 naselja.

Biskup Ivan Dominik Calegarri bio je nesklon franjevcima pa 1682. g. piše u Rim da franjevci protupravno pastoriziraju veliki dio šibenske biskupije. Ipak, mletačke vlasti udovoljavaju vrućoj želji puka da im franjevci ostanu dušobrižnici. Tako su franjevci postali trajno župnici mnogobrojnih župa pa i župe Šibenik Varoš. Župnici Varoša pastorizirali su i više sela u zaleđu. Za varošku župu 1822. g. sastavljen je Anagraf a poslije njega sastavljeno ih je još nekoliko. Iako neslužbene knjige najdragocjeniji su izvor podataka o obiteljima. Iz njega se vidi da se velik dio Varošana preselio u okolna sela. Sve obitelji su popisane po mjestima boravka.

Već iz mletačkoga katastra za Novu stečevinu te matica umrlih varoške župe se vidi da je veliki dio varoškoga stanovništva bio usko vezan za okolna sela tj. u njima je imao posjede i povremene nastambe, u koje se početkom 19. st. i trajno nastanjuje. Po Anagrafu iz 1822. g. varoška župa je obuhvaćala uz Varoš još i Crnicu, Bilice i Vrulje, Lozovac, Brnjicu, Gradinu, Goriš, Pokojce (Rakovo Selo),Čvrljke, Dubravu, dio Donjeg polja, Danilo Biranj i dio Radonića. Iako je u Varošu postojala Bratovština, mnogi župljani pripadali su drugim bratovštinama te su se i pokapali u drugim gradskim crkvama, a potom i na grobljima na periferiji župe. Varoška župa uz župnu crkvu Rođenja Marijna imala je i filijalne crkve: Bezgrješnoga začeća Marijina u Crnici, Uznesenja Marijina u Bilicama, sv. Ivana Krstitelja u Konjevratama, sv. Mihovila u Dubravi, sv. Jurja u Danilo Birnju i sv. Petra u Danilo Birnju.
Austrijska uprava od 1823. g. provodi katastarsku izmjeru, te tada ukida Općinu Varoš. Mnoga naselja ukinute općine dobivaju tada kao i Varoš status sela. Te godine seoski zborovi biraju seoske dužnosnike (capovilla) glavara sela, (aggianuto) pristava tj. zamjenika glavara i čauša tj. vršitelja komunikacije. Varoš je još desetljećima funkcionirao kao seoska zajednica. Varoš je tada imao 295 kuća, 278 obitelji, 1420 stanovnika koji su posjedovali 9 konja, 41 mulu, 71 vola, 15 krava, 483 ovce, 225 ovnova, 64 koze, 14 svinja i 346 peradi. Godine 1833. 1580 Varošana proizveli su 886 mletačkih staja žita bjeloga zrna, 30 staja žita maloga zrna, 72 staje povrća, 6 cetinaja lukovica, 130 cetinaja voća, 400 cetinaja trave, 32 cetinaja repe, 5166 barila vina, 266 barila ulja.

Biskup Petar Dujam Mauppas 1858 izdvaja Danilo Biranj iz župe Varoš, Danilo Kraljice i Slivno iz župe Mandalina te formira župu Danilo. Godine 1861. iz župe Varoš izdvojena su sela Lozovac, Gradina, Brnjica, Čvrljci, Konjevrate, šibenski Radonić i formirana je župa Konjevrate.
Nakon Drugog svjetskog rat stanovništvo okolnih sela doseljava se u prigradska naselja pa radi velikog broja vjernika koji su tada pripadali varoškoj župi biskup Josip Arnerić 1966. g. na njenom području formira 6 novih župa. Bilice, Dubravu, Crnicu, Šubićevac, Baldekin i Meterize. Od tada župa Šibenik Varoš nije mijenjala granice.

Priredio: Ivan Blaće

Odgovori