Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Vidjeti čovjeka (26. nedjelja kroz godinu – C)

Vidjeti čovjeka (26. nedjelja kroz godinu – C)

Sva tri današnja čitanja govore o načinu života.
Starozavjetni prorok Amos opisuje bogat i raskošan život bogatih, bezbrižnih i spokojnih vođa naroda koji u svojim ugodnim posteljama i ležaljkama uživaju u jelu i piću uz ugodnu glazbu, dok nitko od njih ne mari za propast siromaha koje imenom predstavlja Josip. Vođe se goste i uživaju, a narod propada u siromaštvu.
Sv. Pavao u drugom čitanju upućuje savjete prijatelju Timoteju da kao vođa i predvoditelj Kristove zajednice bude kao čovjek Boži pravedan, pobožan, da bude čovjek vjere i ljubavi, postojan i ponizan. Pavao mu zapovijeda da bude Kristov svjedok u vršenju Božjih zapovijedi, da bude neokaljan i besprijekoran.
Sv. Luka u evanđelju donosi nam dobro poznatu priču o bogatašu koji se gostio biranom hranom i pićem i o njegovoj sudbini koja završava u paklu i siromašnom Lazaru koji je prispio u zagrljaj oca Abrahama, u nebo.
Naravno da nam ovakve priče ulaze pod kožu, da nas ne ostavljaju ravnodušnim i da postoji jedna doza straha. Iz ove kratke analize triju današnjih čitanja, možemo vidjeti da su vrlo slična, da opisuju način života koji se nalazi u svim epohama pa i kod nas danas. Prorok Amos kritizira raskošne i bezosjećajne vođe naroda koji se ponašaju kao pogani, kao oni koji Boga ne poznaju. Uživaju u jelu i piću, oblače skupocjene haljine, a za siromahe ne mare. Zaboravili su da su stvorenja Božja. Zaboravili su na Boga. Zaboravili su onu Božju zapovijed: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. Za proroka Amosa razvratan život, zanemarivanje siromaha ne može ostati nekažnjen. Već ovdje na zemlji kaže prorok: „Stoga će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.”
Pavao ima pred očima Krista, njegovo uskrsnuće, njegovo djelo spasenja i vječni život. Zato su potrebni svjedoci, ljudi vjere, navjestitelji, ljudi ljubavi.
Svjedoci ne mogu biti, koji su kao ovi koje opisuje prorok Amos. Pavao zna da je svjedočanstvo životom najizvrsnije sredstvo navješćivanja evanđelja. Sv. Pavao čini sve da dobije ljude za Krista, a da bi to mogao, on voditelje pojedinih kršćanskih zajednica upućuje kako živjeti.
Sv. Pavao je dobro poznavao Stari zavjet i život Božjeg izabranoga naroda kojem i sam pripada, dobro je poznavao njihove vođe, i sam je pripadao izabranim elitama svoga naroda pa kao obraćenik, kao onaj koji se susreo s Isusom Kristom opominje Timoteja kakav mora biti. Treba živjeti upravo suprotno od onih koje opisuje prorok Amos. Timotej kao predstojnik Kristove zajednice mora prednjačiti istinskim evanđeoskim životom. Pavao ga potiče: „osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima“.
Sv. Luka donosi Isusovu priču o bogatašu koji se raskošno odijevao i uživao u jelu i piću i siromašnom Lazaru koji je sjedio pred njegovim vratima željan mrvica s bogataševa stola.
Smisao našega života je život s Bogom, život u Kristu, veli sv. Pavao, a to se ne ostvaruje samo riječima, nego upravo doličnim životom čovjeka već ovdje na zemlji. To se ne ostvaruje bezbrižnim životom, u bogatstvu i pijankama ili u zaboravu potrebitih. To se ostvaruje u ljubavi prema Bogu i svomu bližnjemu, posebno onom najpotrebnijemu.
Evanđeoska priča o bogatašu i siromašnom Lazaru obrađuje gotovo istovjetnu temu kao i prorok Amos. Ova priča služila je mnogim umjetnicima kao inspiracija i dočaravali su je svojim slikama. Ovo je jako poučna priča. Ona nam služi kao ispit savjesti. Priča ne ostaje samo prizemljena, ona nas vodi u zagrobni život. Ona nam kazuje da ovaj život ima odjeka i nakon naše smrti. Priča nam suprotstavlja dva čovjeka – siromaha i bogataša – suprotstavlja nam dva svijeta već ovdje na zemlji – svijet bogatih i svijet siromašnih, a onda oslikava druga dva svijeta – dva zagrobna svijeta – propast i spasenje.
Kako je došlo do ovoga, kako dolazi do dva svijeta – svijeta bogatih i svijeta siromašnih? Očito u zaboravu Boga. Kada čovjek Boga zaboravi, kada Njega odbaci, onda na mjesto Boga stavlja sebe. Bogatstvo čovjeka ogoli i usami, nestaje odnosa prema drugome. Sve sam ja i sve je moje. Uživaj i ne gledaj okolo. Eto, zato bogataš kojem evanđelje ni ime ne daje, ne vidi Lazara. Između njega i Lazara nagomilalo se brdo raskoši, jela, pića, istomišljenika. Nema pitanja. Nema osobe, nema čovjeka, a onda nema ni Lazara ni Boga. Iako je Lazar bio na pragu kuće njegove, on je nevidljiv. Na bijedu se ne gleda.
Vjerujem da nam se teško prepoznati u Timoteju. Vjerujem također da se ne prepoznajemo ni u bogatašu, a ni u Lazaru, a ipak nam ova priča kao i ona Amosova upućuje nekoliko pitanja.
Što se ispriječilo ispred mene da ne vidim čovjeka u potrebi? Što je ispred mene da ne vidim u svom djetetu, u svome mužu ili svojoj ženi, u svakom drugom čovjeku sliku Božju. Trudim li se kao svećenik, kao otac, kao majka biti pravedan, pobožan, da budem čovjek vjere i ljubavi, besprijekoran i onaj koji čuva zapovijedi? Dajem li svjedočanstvo u življenju evanđelja? Vodi li moj način života u „Abrahamovo krilo“ ili, ne daj Bože, u propast? Još imamo vremena korigirati naš put koji preko čovjeka, posebno onog potrebitoga, vodi k Bogu.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 16, 19-31

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«