Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Voda koja život znači (3. korizmena nedjelja – A)

Voda koja život znači (3. korizmena nedjelja – A)

Isus kao pravi učitelj vodi svoje učenike putem na kojem ih poučava o mnogo čemu. Budući da je Isus dobro poznavao ljusku narav nije ostajao samo na riječima nego im je u hodu dopustio da dožive puno toga. Doživjeli su čudesa, čuli divne nagovore, osjetili njegovu brigu i skrb za svakog čovjeka, posebno za siromašne i grešnike. Isus svoju ljubav pokazuje svakom čovjeku, bez obzira kojeg je društvenog statusa, narodne pripadnosti, muško ili žensko. Isusu je smo jedno važno, a to je spasiti čovjeka, to čudesno Božje stvorenje kojim je i sam postao uzevši naše ljudsko tijelo i našu ljudsku narav. Za Isusa možemo reći da je bio putujući navjestitelj kraljevstva Božjega. O jednom takvom Isusovu putu govori i današnje evanđelje. Ali, na putu se čovjek i umori. Zato treba stati, sjesti, potražiti osvježenje. Ništa nije tako usko povezano s putovanjem kao voda. Voda nije samo simbol života, nego ona život znači.
Voda je život. Možda nama koji imamo vodu u svojim stanovima, u svojim kućama, i to na više mjesta, nije toliko prezentno značenje vode, nego na vodu gledamo kao na nešto što je jednostavno tu. Imamo je u izobilju kao pojedinci i kao narod. Ali u Isusovo vrijeme u njegovoj domovini vode nije bilo u izobilju. Nema je ni danas. Zato je svaki bunar, svaka kapljica vode bio simbol života. Možda bi i nama bilo pametno da od prigode do prigode posjetimo neke od naših rijeka, njihove izvore, posebno one s kojih pijemo, kao što su naše Krka s predivnim slapovima, Čikola i njezin čudesni kanjon, da bi sebi posvijestili taj Božji dar života koji moramo čuvati.
Bunar je bio znak života i mjesto susreta. Jedan takav susret opisuje i današnje evanđelje. Ljudi su na bunar dolazili s istim željama i potrebama. Dolazili su da bi utažili žeđ i da bi tu dragocjenu tekućinu ponijeli svojim kućama. Tu su ljudi razgovarali o potrebi vode, o životu i muci bez vode. Isus na bunaru upravo o tome razgovara sa ženom Samarijankom. Govori o žeđi, o vodi, o živoj vodi, o potrebi vode za život. Isus koristi ovu priliku i stupa u razgovor sa ženom koju moli da mu da vode. Tu, na bunaru, na vodi koja život znači padaju sve međuljudske granice. Isus razgovara s jednom tuđinkom.
Isus kao Židov vodi sa ženom Samarijankom razgovor s kojima Židovi nisu u prijateljskim odnosima. I ne samo da s njom razgovara, nego je moli za vodu. Isus se služio sa svagdašnjim stvarima da bi navijestio kraljevstvo Božje i čovjeka doveo do spoznaje ljubavi Božje i ljudskoga spasenja. Međutim, događalo se da ljudi misle na ovozemaljsko, a Isus na ono važnije, na vječno, na Boga i život s Bogom. Nastajali su i nesporazumi. No, Isus je uvijek tako govorio da je onaj komu je uputio riječi mogao dobro razumjeti što je Isus htio. To su najbolje osjetili pismoznanci i farizeji.
Takve nesporazume doživljavao je Isus i sa svojim učenicima koji su bili vrlo prizemljeni. Učenike je zanimalo ovozemaljsko kraljevstvo i prva mjesta u njegovu kraljevstvu. Oni se pitaju tko je prvi među njima. To se događa i ovdje na bunaru sa ženom Samarijankom. Pod „živom vodom“ žena je mislila na čistu, pitku, izvorsku vodu, dok Isus govori o vodi za vječni život i žeđi za vječnim životom. On govori o vodi koja dovodi do vječnoga života, a takvu -„živu vodu“- daje Isus.
Isus se ne gubi u praznim pričama. On ide na djelo. Ne smeta ga činjenica da je Samarijanka tuđinka. On u njoj vidi sliku njezina Stvoritelja, vidi sliku svoga Oca i njemu je stalo da je spasi. Ono o muževima Isus joj ne spominje da bi ju omalovažio, ili je izrugao nego mu je stalo do toga da ženu upozori da je vrijeme da se obrati, da potraži pravu vodu i da on daje vodu koja će utažiti svaku žeđ. Žena je najprije mislila da Isus govori o vodi koju ona crpe iz bunara. Ali, što razgovor ide dalje, ona ga shvaća sve bolje, posebno kada se je Isus dotakao njezina privatnoga života, kada je uvidjela da Isusu ništa ne može sakriti, da on poznaje dobro njezinu dušu. Sada je ona uvidjela da je On sasvim drugačiji od svih ljudi koje je dosada poznavala i susretala.
Nije li ovo prigoda da razmislimo o našim ponašanjima naspram drugih i drugačijih, naspram tuđinaca? Nije li ovo prilika da se svi zajedno, pa i kao Crkva, upitamo: jesmo li istinski nasljedovatelji Isusa Krista? Postupamo li s ljudima kao što je Isus postupao? Jesmo li spremni razgovarati s onima koje držimo kao tuđince, s onima koji ne pripadaju našoj grupi, vjeri, narodu? Ne uskraćujemo li olako ljudima ono što Isus Krist pruža čovjeku za njegovo spasenje, npr. sakramente? Isus ženu ne pita zašto si se upuštala u vezu s toliko muževa? Ne pita ni tko je kriv? On jednostavno na njezinu molbu da joj dadne takve vode o kojoj on govori da više ne žeđa i da ne mora lutati i tražiti bunare kaže: „voda koju ja dajem postaje u čovjeku izvorom vode koja teče u život vječni.“ A da ne bi žena tražila tko je taj koji daje takvu vodu Isus kaže: „Ja sam, ja koji s tobom govorim“! Isus je onaj koji daje život, koji ispunja sve naše nade i sve naše snove. Isus je poslanik Božji. On je dugo očekivani Mesija. On razgovara sa ženom tako da ga ona upravo po njegovim riječima prepoznaje kao Spasitelja.
Ovako Isus govori i nama danas: Ja sam taj, ja dajem život vječni svakom tko me prima. Otvorimo mu naše srce i primimo ga.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 15 , 1-3.11-32

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«
»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednog žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
»Došavši k sebi reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
»Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«
»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele. Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«