Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Vrijeme prioriteta (4. korizmena nedjelja – A)

Vrijeme prioriteta (4. korizmena nedjelja – A)

Čuli smo evanđelje o slijepcu od rođenja kojeg je Isus prolazeći ugledao. Prvo što je Isusovim učenicima palo na pamet je pitanje: „Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?“ Tko je kriv? Zašto baš meni? Možda se sada svi pitamo zašto ovaj nesretni koronavirus. Tko je kriv? Tko je sagriješio, mi ili naši roditelji? Tipično naša ljudska umovanja i pitanja. Kada nam se nešto ružno dogodi u životu, kada nam ne ide sve onako kako smo zamislili, kada netko od naših bližnjih doživi neku nesreću, pitamo se odmah: tko je kriv? Po Isusovim učenicima ispada da su oni bez grijeha i bez ikakve krivnje jer, eto, oni vide svojim očima, oni su zdravi.
U nastavku današnjeg evanđelja, nakon što je Isus slijepcu otvorio oči, slušamo ljude koji su inače poznavali slijepca od rođenja i znali mjesto na kojem je prosio, kako ga kao zdrava ne žele prepoznati te kažu to možda nije on nego netko drugi. Ne vjeruju da je slijepac progledao. Kod zdravih očiju ne žele vidjeti čovjeka. Izgleda kao da su zavidni, ne žele da se netko promijeni, da uspije, da ozdravi, da progleda, jer bi morali promijeniti svoje mišljenje i svoj stav o dotičnom čovjeku. Je li to onaj slijepac od rođenja? „Nije, nego mu je sličan.“ Ovdje bi mogli mirno reći: nije slijep slijepac nego zavist i mržnja. Nevjerojatno je koliko čovjek može biti zavidan ili bolje rečeno zao. Ne samo da se ne prihvaća nečija promjena na bolje, nego se okrivljuje i onoga tko je nesretniku pomogao. „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.“, rekoše farizeji za Isusa koji je pokazao nad ovim slijepcem milosrđe i veliku ljubav Božju.
Kada je čovjek protiv nečega ili nekoga onda mu i pored zdravih očiju trebaju svjedoci. Na kraju farizejima neće pomoći ni mnogi svjedoci, jer ako bi povjerovali svjedocima morali bi priznati Isusa kao proroka, kao Božjeg poslanika. Naravno, da to farizeji u svojoj samodopadnosti ne žele učiniti, jer bi oni morali mijenjati sebe i svoj stav i prema Bogu, a i prema čovjeku, a to bi značilo obraćenje, a to ne ide jer oni sebe smatraju jedinima koji su sveti. Toliko su mrzili Isusa da su izbacili iz svoje sredine izliječenog slijepca od rođenja samo zato što mu je Isus otvorio oči. Farizeji ostaju slijepci kod zdravih očiju. Koja mržnja radi jednog dobrog djela i to samo zato što je to prošlo mimo njih, što se njih nije pitalo. Naravno da tada ništa drugo ne preostaje nego izbaciti Iscjelitelja i iscijeljenoga, inače bi morali vjerovati. Međutim, to farizejima ne pada na pamet. Oni ne žele vjerovati. I ako čovjek ne želi vjerovati onda ne pomaže ni čudo koje je u ovom slučaju bilo očito.
Sv. Ivan u svom današnjem evanđelju piše dalje: „Dočuo Isus da su onoga izbacili, pa ga nađe, i reče mu: „Ti vjeruješ u Sina čovječjega? “A čovjek upita: „A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?“ Isus odgovori: „Vidio si ga. To je onaj koji s tobom govori!“ Tada je čovjek progledao očima duše, očima vjere. Predao se Bogu. Sada uistinu vidi. Vidi Boga.
Nije dovoljan očinji vid, potrebne su oči vjere, a to treba i htjeti, treba čovjek pasti na koljena i priznati „Vjerujem, Gospodine!“ Upravo to čini ovaj sretnik iz evanđelja. On se baca ničice pred Gospodina.
Vjera je, dakle, odlučujuća. Sada možemo bolje razumjeti Isusove riječi koje je često puta ljudima koje je ozdravljao upućivao: „Idi! Vjera te tvoja spasila!“
Farizeji nisu vjerovali. Mi im se čudimo pa i osuđujemo. Osuđujemo njihovu samohvalu i samodopadnost. Doživjeli smo ih kao arogantne i umišljene u svoju svetost. Nitko takve ljude ne voli i nitko ih ne želi imati za prijatelja.
Ovoga se i mi moramo čuvati jer smo kao ljudi skloni isticati našu dobrotu, a tuđu zloću.
Na ovom mjestu dobro bi se bilo upitati: što je s našom vjerom u Sina Čovječjega? Svjedočimo ovih dana uznemirenosti, strahu i panici u čitavom svijetu. Čovječanstvo se susrelo s koronavirusom i uza sva naša dostignuća u medicini još nije pronađen adekvatan lijek ili cjepivo. Koliko god zvučalo čudno kao vjernici pozvani smo upravo u ovakvim situacijama biti ljudi radosne vijesti. Kršćanin je čovjek radosti jer ima pred očima Svemogućega Boga. Nije vrijeme da pitamo tko je za ovo kriv, nego je vrijeme da preispitamo sebe, naš stav prema ovom svijetu i planetu kojeg nam je Bog darovao na upravljanje. Trenutak je vrlo ozbiljan i treba ga iskoristiti te staviti sve stvari na svoje mjesto. Što je bitno u mom životu, a što manje ili uopće nebitno. Možda je trenutak da malo bolje pogledamo na naš životni mozaik i preslažemo kamenčiće i svaki stavimo na njegovo mjesto. Vrijeme je prioriteta. Nije vrijeme za rezignaciju nego za vjeru u Boga i solidarnost s drugima.
Mnogi naši suputnici zaslužuju veliku zahvalnost. Ovoga trenutka to je medicinsko osoblje u našoj i svim drugim bolnicama. S pravom zaslužuju zahvalnost, ali i našu molitvu jer ne gledaju više na sebe nego na oboljele kako bi ih vratili zdrave njihovim obiteljima.
Braćo i sestre, vjera je dar Božji, vjeruje i uči Crkva. Duboko sam uvjeren da će Bog upravo sada kada nam je najteže ponuditi dar vjere. Zato ne smijemo očajavati, naprotiv, poput slijepca od rođenja možemo u svom stanu, u svojoj kući, u svojoj obitelji kleknuti i sklopljenih ruku moliti: Bože, hvala ti na daru vere. Ti je ojačaj i pročisti od svih natruha praznovjerja. Molimo te za sve bolesnike u našoj i svim drugim bolnicama i daj da ozdrave. Molimo te, sve nas ohrabri i učini zahvalnima.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Iv 9 , 1-41

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«