Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Zauzeti stav opraštanja (24. nedjelja kroz godinu – A)

Zauzeti stav opraštanja (24. nedjelja kroz godinu – A)

Evanđelje – Radosna vijest – putokaz je prema cilju našega života, prema ljudskoj vječnoj sreći, putokaz prema Bogu. Na tom putu čovjek nije sam. A tamo gdje čovjek nije sam potrebna su određena pravila, pravilni odnosi, jer u životu u kojem se križaju tuđi životi i tuđi putokazi s našima, dolazi do nesporazuma. Dolazi do takvih nesporazuma da jedni drugima ugrožavamo život.
Prije nekoliko dana sreo sam jednog starog poznanika i na moj upit: kako je, reče: „A, kako sam? Što ću ti reći? Sam sam. Tužan sam. Žena mi je umrla. Djeca su se osamostalila, osnovali svoje obitelji. Svi su u Zagrebu, ali, eto, dođu jednom godišnje i pogledaju me. A, što ću? Nemam se s kim ni posvaditi ni pomiriti.“
Sv. Petar očito nije bio sam kada je morao pitati Isusa: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Taj – koliko puta – prati nas čitavi život, jer sve ima svoj kraj. Sve ima svoju mjeru, pa i praštanje. Čovjek je nestrpljiv, traži granice, posebice ako se nečega mora odreći, ako mora prijeći preko nekih svojih uvjerenja, a o opraštanju da se i ne govori. Oprostiti? Ne. To ne mogu. Duboko sam povrijeđen. Čovjek, svi mi, dakle, teško opraštamo. Zašto? Opraštanje nosi sa sobom neke i to vrlo važne obveze. Jer nakon praštanja moramo promijeniti svoj stav, svoje mišljenje o čovjeku kojem smo oprostili ili o onome koji je nama oprostio. Moramo se dakle mijenjati, a to nije nimalo lako. Moramo se obratiti. Isus je dobro poznavao ljudsku narav, ljudski ego. Zato je glasno i jasno izrekao ovu rečenicu kao uvjet na putu spasenja: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). Promjena načina života. Jer što znači sedam puta? Ništa. Broj kao i svaki drugi. Važan je stav, važan je život, a za to je potrebna promjena. Ali, umjesto da se mijenjamo, da se obraćamo, mi samo čitamo evanđelje, a to nije dovoljno. Petar se pred Isusom hvali svojom širinom praštanja. On je spreman oprostiti do sedam puta. Isuse, nije li to dosta? Isus ne hvali Petrovu širokogrudnost. Isus, koji se vodi vršenjem volje Oca nebeskoga, Oca koji je samo milosrđe koji ne poznaje i ne priznaje granice u praštanju, traži više. Zato za Isusa u praštanju granica nema: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam!“ Isus opraštanje povezuje s kraljevstvom nebeskim, jer sve što čovjek radi i živi na zemlji mora voditi do Boga.
Isus donosi priču o kralju koji želi urediti račune sa svojim slugama. Očito da nije želio moralizirati nego je s ovom pričom htio pokazati spremnost otpuštanja i najvećih dugova i da se s tim ništa ne gubi, naprotiv kralj je stekao simpatije svih svojih slugu. Isus je istakao i ljudsku zloću koja nije spremna oprostiti male dugove i to svome drugu, dakle, čovjek čovjeku. Zli sluga je svojim stavom prema drugu-dužniku izgubio svaku naklonost svojih drugova. Nije li ovo opomena svima nama svaki put kada molimo molitvu Očenaša? Opomena da ne zaboravimo opraštati bratu svome baš onako kako mi želimo da nam Bog oprosti. Ne zaboravimo da u dobrom i milosrdnom kralju možemo prepoznati veličinu Božjeg milosrđa koji nam oprašta i najveće naše pogreške i grijehe. Ne zaboravimo da u onom opakom slugi koji nije spreman svome drugu oprostiti sitnicu možemo prepoznati sebe uvijek kada ne opraštamo drugima.
Ako malo dublje pogledamo u vlastiti život, vidjet ćemo da mi živimo od opraštanja. Bog nam oprašta. Opraštaju nam naši roditelji, dobri prijatelji. Mogu li reći da i oni s kojim ja živim, da i oni žive od moga opraštanja? Kao kršćani moramo opraštati baš svima i to do kraja i to onako kako mi želimo da nama drugi opraštaju. Naš život nije jednosmjerna ulica. Mi susrećemo svaki dan druge ljude na ulici, na radnom mjestu, u crkvi, na tržnici. Susrećemo i one koje smo povrijedili kao i one koji su nas povrijedili. Ne možemo i ne smijemo izbjegavati ljude. A ako ih ne izbjegavamo onda je praštanje zadatak. Završetak ove priče smo čuli: „Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao? I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga.“ – Isus, donoseći ovu prispodobu, zaključuje: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama, ako svatko od srca ne oprosti svome bratu.“ Više nije, dakle, govor o sedam puta, nego o našem držanju. Govor je o našem ponašanju, našem stavu. To je vrlo teška opomena. Slušajući ove Isusove riječi i gledajući naše svagdanje ponašanje, hvata nas strah. Jesmo li spremni uvijek opraštati? Opraštamo li svima?
„Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim,“ tako molimo svaki dan u Očenašu. Molitvom Očenaša i ne misleći mi Boga uvjetujemo: „otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ovdje nije govor o veličini duga, nego o načinu. Nije važno koliki je ljudski dug, Bog oprašta. Molitvom Očenaša obvezujemo se praštati onima koji nas povrijede. Kao što je meni oprošteno, moram i ja opraštati drugima.
Poučeni Petrovim stavom ne brojimo naša praštanja. Neka nam sudbina opakog sluge bude pred očima. Iako je njemu sve oprošteno, on nije mogao sitnicu oprostiti i ta ga je sitnica koštala života. Ne zaboravimo da nama Bog sve oprašta. Ali, isto tako ne zaboravimo da i mi moramo opraštati drugima. Ne zaboravimo da živimo od Božjeg milosrđa. Pa ako milosrdni Bog toliko oprašta nama pokažimo i mi spremnost oprostiti našem bližnjem i to baš onako kao što očekujemo da se prema nama odnosi milosrdni Bog.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mt 18, 21-35

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:
»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«