25. nedjelja kroz gofinu – B „Biti prvi“

Mk 9, 30-37

Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Riječ Gospodnja.

______________________

Čovjek se rado uspoređuje s drugima. Istaknut će svoju veličinu, svoju nadmoć, svoju inteligenciju. Želi biti prvi i najveći. Osim što čovjek ističe sebe, on ističe i svoj posjed, svoju kuću, stan, svoj proizvod. Želi istaknuti da je njegovo sve najbolje, najjače i najljepše. Čovjek živi u stalnom nadmetnju s drugima.

Tako je to u međuljudskim odnosima, u društvu, u politici, u športu, u školi, na radnom mjestu, pa i u vlastitoj obitelji. Ako nisam prvi nije dobro. Nismo li svjedoci rasprava i prepucavanja među znanstvenicima, među političarima, o mjerama i preporukamo koje donosi nacionalni stožer o tome kako se ponašati u vrijeme ove virusne pandemije? Najčudnije su rasprave između znanstvenika i nekih političar, pa i između tzv. antivaksera i zagovornika cijepljenja? Svi bi htjeli biti prvi. A što je najgore, najglasniji su oni koji ne poznaju samu stavr. Niti poznaju sastav cjepiva, niti poznaju samu bolest, a neki je još i niječu , ali se predstavljaju kao prvi.

Zašto je to tako? Je li čovjeku potrebno sebe uspoređivati s drugima? Na koncu, svi smo mi samo ljudi, a svatko od nas neponovljivi je original. Nismo ničija kopija, ničiji klon, ničija usporedba. Svatko je sa svojim karakterom, svojim osobinama, sposobnostima i ograničenjima. Kako se mogu uspoređivati s drugima, jer ja sam ja, a on ili ona je ona, odnosno on. Otkuda mi pravo misliti da sam veći od drugoga? Jer ako samo malo bolje pogledm oko sebe i ako samo malo dublje uđem u svoju nutrinu, i ako imam prema sebi zrnce iskrenosti, vidjet ću da imaju i drugi ista prava, iste potrebe, jer i drugi su ljudi. Otkud onda ta borba biti najveći? Nije li to plod grešnog ponašnja naših praroditelja u Zemaljskom raju? „Bit ćete kao bogovi“, reče im napasnik. Biti prvi, biti najveći, biti gospodar nad svima?

Nije to tako samo u društvu. To je tako, nažalost, i u Crkvi. I ne samo da je tako u Crkvi nekoć bilo, tako je i danas. To je tako od samih početaka Crkve, odnosno, među apostolima je tako bilo još za Isusova života na zemlji. Tako je bilo još dok su apostoli bili na istom putu s Isusom. I dok je on govorio o svojoj muci i smrti, o putu u Jeruzalem gdje će se odigrati strašne stvari, apostoli imaju drugih, prečih „briga“. Njima je stalo do toga da vide tko je među njima najveći. Kakva muka, kakva smrt, važno je istaknuti tko je najveći.

Ali kada čovjek zamisli da je najveći, da je iznad svih, pa i iznad svoga Stvoritelja, onda najdublje pada.

U takva ljudska razmišljanja i umišljenost, da je najveći, umiješao se sam Stvoritelj u Zemaljskom raju govoreći čovjeku: „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš; ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“

Tako je odgovorio Bog čovjeku koji je htio biti najveći, odnosno koji je sebe vidio na mjestu Božjem.

Isus svoje učenike poučava, želi ih upozoriti na ono najvažnije jer vidi da oni njegov govor o svojoj patnji, križu, smrti, uskrsnuću ne razumiju, da ih to ne zanima. Zato Isus njih poziva i kaže im: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.“ Ne, dakle, prvi, nego posljednji. Ne vladanje, nego služenje. To što Isus traži od svojih, to je on živio. Nema veličine u umišljenosti. Veličina je u malenosti. Život se osvaja žrtvom, a vječnost smrću. Nema uskrsa bez smrti. Isus se nije služio svojom moći i čudesima nego se predaje svojim progoniteljima. Ne brani se mačem nego zapovijeda da baci mač. Isus zlo pobjeđuje ljubavlju: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ , moli Isus viseći na križu.

Isus apostolima stavlja pred oči ne nekog junaka, nekog diva ili sveznalicu, ne nekog narodnoga prvaka nego dijete koje Isus zagrli govoreći: „Tko god jedno ovako dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“ Isus i nama danas govori da ne težimo za prvim mjestima, posebno ne na štetu drugoga, da ne idemo za nikakvim primatom, nego u ljubavi poslužujemo jedan drugoga, a svakog čovjeka, posebno one najmanje, primamo kao njega samoga. Tko najmanjega prihvati i prima, prima i prihvaća samoga Boga. To je Božja logika i mjera svake veličine.

Fra Josip Klarić

NOVO NA STRANICI

VIŠE: