27. nedjelja kroz godinu B 2021.

EVANĐELJE:

Mk 10, 2-16

Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:

»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Riječ Gospodnja.

Homilija

Svaki čovjek ima neke svoje „svetinje“ i ne želi da ih se profanira. Kršćani-katolici u neka „dobra, stara vremena“ držali su, među nekim drugim svojim „svetinjama“ brak i obitelj kao najveću „svetinju.“ Zašto? Jer je to bilo za njih životno pitanje. I današnji evanđeoski tekstovi  bave se životnim pitanjima čovjeka. Evanđelje ne govori o nečem apstraktnom nego o veoma konkretnom životnom pitanju, o braku, o zajednici muža i žene, o „svetinji“ koju je sam Bog ustanovio. Međutim, kako u Isusovo vrijeme, tako i danas, farizeji, a danas mi, ne pitamo što je to u braku tako važno i sveto nego: „Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“  A što je još gore danas to više nije ni upitno nego se odmah radi manje ili veće sitnice podnosi rastava braka. Važno je samo da se čovjek ne ogriješi o propis. Mora biti sve po propisima društva. A ako se muž i žena ne mogu dogovoriti, onda  sud odlučuje kako i s kim će živjeti djeca, kako ih uzdržavati, kako podijeliti imovinu itd. O važnim stvarima, o braku, o zajedničkom životu, o odgovornosti muža i žene, o toj „svetinji“, dakle, o sadržaju nitko ne govori, a da Boga i ne spominjemo. No, zanimljivo je da je i Isus na upit je li dopušteno otpustiti ženu, uputio farizeje na Mojsijev  zakon.  Ali,  ne zato da umiri farizeje ili da odobri rastavu braka nego da upozori kako su ljudi svih vremena bili i ostali okorjela srca, a u početku nije bilo tako. Isus ih svojim riječima dovodi do smisla braka i podsjeća na ono kako je to u početku Stvoritelj zamislio: „Od početka stvorenja Bog stvori muško i žensko. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“

Brak, dakle, nije samo neki provizoriji, nešto prolazno, običaj, idemo dok nam se sviđa, dok možemo zajedno, nego puno više od toga. Brak je uzajamno predanje, darivanje, pružanje i primanje ljubavi. Osim toga, brak i obitelj su i jedan misterij koji je povjeren čovjeku od samog Stvoritelja. Jer koliko god se trudili muž i žena jedno drugo upoznati, jedno drugo ljubiti i međusobno se darivati, oni ostaju jedno drugom ipak tajnoviti. A u tajnovitosti se može uvijek ulaziti dublje, i to ne radi znatiželje, nego radi otkrivanja pune istine. Međutim,  brak je ipak „samo“ zajednica muža i žene, a to znači da ne smijemo prijeći u drugu krajnost pa brak idealizirati i davati mu neostvarive atribute. Brak nije zbroj propisa o zajedničkom životu muža i žene, a nije ni raj. Brak je život dvoje različitih karaktera sa svim svojim osobinama, sa svim svojim dobrim i manje dobrim stranama. A to znači da je brak jedan proces koji se razvija, koji nikad nije gotov, koji ima svojih uspona i padova, i to  do kraja života. Nažalost, mnogi ne uspijevaju. Rastaju se, odnosno traže nove „veze“ iako su bili crkveno vjenčani. Posebice takve Crkva ne bi smjela gubiti iz vida, a njih je sve više. Kako pomiriti stanje rastavljenih i ponovo vjenčanih s Isusovim govorom: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.“ Je li to pomirljivo? Naravno da nije. Stoga se moramo vratiti na ono bitno u braku, na ono što Isus kaže: „i dvoje njih bit će jedno tijelo.“, I: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ Ovo je bit i smisao braka, i to nas vraća na pitanje: koliko uopće ljudi razumije ovo i jesu li na početku svoga braka bračni drugovi bili svega ovoga uopće svjesni? Nad ovim malo razmišljamo, a morali bi jer će brak i obitelj, pa bilo u kojoj formi živjeli, uvijek ostati briga društva i Crkve. Ne smijemo zaboraviti da je obitelj temelj i društva i Crkve.

Dobro je što nas Crkva danas nije ostavila samo na govoru o braku nego povezala i govor o djeci koju Isus blagoslivlje. Vjerujem da je Isus bio presretan nakon teškog govora o rastavi braka što je mogao djecu predstaviti kao uzor svake dobrote i nevinosti. Isus ne želi da itko bude spriječen doći k njemu, a posebno ne djeca. On prima one najslabije; prima grešnike i carinike, prima svakog onog koji traži put do kraljevstva Božjega, prima djecu i bolesne. A koliko mu je stalo do djece najbolje govori ova njegova izjava: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!“

 

fra Josip Klarić

NOVO NA STRANICI

VIŠE: