30. nedjelja kroz godinu B 2021.

Evanđelje:

Mk 10, 46-52

Učitelju moj, da progledam.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Riječ Gospodnja.

Homilija

Nakon pada prvoga čovjeka, pa kroz čitavu povijest Izabranoga naroda, posebice preko starozavjetnih proroka, provlači se spasonosna nit Božjeg obećanja spasenja čovjeka i čovječanstva. Svi psalmi, bolje rečeno, sve biblijske knjige, a posebice neki od proroka kao što je Izaija i današnji prorok Jeremija – iz čije smo Knjige mogli vidjeti prorokovu viziju Božjeg spasenja svoga naroda kojeg Bog skuplja iz svih zemalja gdje se spominju i oni hendikepirani, kao što su hromi i slijepi koji ravnopravni u hodu idu s velikom zajednicom spašenih. Ova Jeremijina vizija kao i sva Božja obećanja ispunit će se u Božjem Sinu, Isus Kristu. To potvrđuje i današnje evanđelje sv. Marka koje opisuje dirljiv susret slijepog prosjaka Bartimeja i Isusa.

Očinji vid veliki je Božji dar. Očima doživljavamo sebe i svijet oko sebe. Ljepotu ovoga svijeta dočaravaju nam naše zdrave oči. Slikari, kipari kao i mnogi drugi umjetnici inspiriraju se gledajući svijet oko sebe te tako stvaraju svoja umjetnička djela. Tjelesna sljepoća veliki je hendikep. Ne samo zato što slijepi ne vide ovaj divni Božji svijet oko sebe nego i zato što su često ovisni o tuđoj pomoći. Stoga nije rijetkost da na ulicama susrećemo slijepe osobe s bijelim štapom, s psom koji je za pomoć slijepima dresiran-treniran ili da ih vodi neka njima bliska osoba. Zdravi u susretu s ovakvim osobama imaju svojih poteškoća. Ne znaju kako pristupiti takvim osobama. Njih se znade često sažalijevati. Međutim, slijepe osobe ne traže sažalijevanje. Oni to ne trebaju. Oni puno vedrije djeluju i izgledaju od mnogih sa zdravim očima. Njih je Bog obdario darovima koji drugi nemaju. Oni osjećaju i vide što zdravi ne mogu. Oni su ljudi vjere i povjerenja. Iako ne vide, oni točno znaju tko je pred njima. I kada osjete da je netko pred njima tko ih sluša onda ih ne priječi  nikakva prepreka. Slijepi čovjek traži put i kada ga nađe onda ga slijedi i nitko ih i ništa ne može ni spriječiti ni ušutkati. A puno je bilo i ima ih uvijek u svim vremenima koji žele druge ušutkati, posebno one koji traže Boga. „Što će ti sv. misa. Što će ti molitva. Šuti, važno je biti čovjek.“ Međutim, Bartimej zna što hoće. Lijepo kaže evanđelje kada spominje da je Bartimej sjedio kraj puta. On još nije na putu. On čeka onoga koji je Put. Za Isusa je čuo i povjerovao u ono što su mu drugi o njemu pričali. Na Isusovo pitanje: „Što hoćeš da to učinim?“ odgovara: „Učitelju moj, da progledam.“ Molba je jasna i kratka i s puno vjere i povjerenja izrečena. Isus će potvrditi da je Bartimej čovjek vjere: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ Oči su bitne, one su Božji dar. Međutim, s vjerom se vidi bolje i dalje, vidi se Boga. Svaki onaj koji ima vjeru on progleda, on vidi, on je spašen i takav se upućuje za Isusom. Danas je Misijska nedjelja i skladno se uklapa u današnje evanđelje. Događaj sa slijepim Bartimejem otvara nam oči za misije. Crkva kao zajednica vjernika sluša i čuje one iste riječi koje je Isus uputio slijepom prosjaku:  „Idi, vjera te tvoj spasila!“ A to znači da svi vjernici, svi mi koji smo po vjeri spašeni trebamo poći na put, jer smo dobili  misiju  propovijedati Radosnu vijest, vjeru u Sina Božjega, vjeru u Isusa Krista jer je još uvijek puno ljudi koji sjede pokraj puta i žele vidjeti i čuti Isusa, žele progledati. Mi ne možemo vratiti očinji vid čovjeku, ali možemo mnogima otvoriti duhovne oči, oči vjere za Isusa, za Boga, za onoga koji kaže: „Ja sam Put, Istina i Život.“  Međutim, neće biti dovoljno samo propovijedati. Crkva bi trebala pitati svakoga koji sjedi pokraj puta, dakle, one koji čekaju na Isusa bilo da su u našoj blizini, bilo da su negdje drugdje, bilo blizu bilo daleko: „Što hoćeš da ti učinim?“ „Da se nasitim“, reći će neki. Karitativna djela Crkve su veoma važna. Mnogo je onih u našem narodu kao i u svijetu koji su pokraj puta,  na rubovima egzistencije kojima treba pomoći. Mala pomoć može činiti velika čuda.

 

Fra Josip Klarić

NOVO NA STRANICI

VIŠE: