Za početak novoga tjedna, danas na petu korizmenu nedjelju, Crkva nam stavlja pred oči jedan događaj iz Isusova susreta s mnoštvom naroda u Hramu. Da bismo lakše i bolje razumjeli današnju priču o optužbi i kamenovanju žene koja je zatečena u preljubu, potrebno je vratiti se na sedmo poglavlje Ivanova evanđelja koje govori kako se Isus zadržavao u Galileji i nije išao u Judeju jer su Židovi tražili da ga ubiju. Ali, približavao se židovski Blagdan sjenica pa je i Isus na nagovor nekih njegovih pošao u Jeruzalem, ali potajno. Teško i nemoguće je bilo Isusu biti u Jeruzalemu potajno. Naime, svi su ga tražili, kako oni koji su ga rado slušali i voljeli, tako i oni koji su vrebali da ga ubiju. Isus usred blagdana, piše sv. Ivan, uziđe u Hram i stade naučavati i to ne svoj nauk „nego onoga koji me posla“. Isus je svojim naučavanjima i govorima, a posebno svojim konkretnim primjerima i djelima izazvao veliku raspravu. I kako to već biva, jedni su ga gledali kao proroka, kao Krista -Pomazanika Božjega, a drugi kao onoga koji ima zloduha. Isus nije uzmicao od svojih stavova, a još manje od spasonosnih djela koja je činio nego je jasno i glasno govorio o svome poslanju. Stoga je i od svojih protivnika tražio jasnoću pa je Židove pitao: „Zašto tražite da me ubijete“? Naravno da mu nisu odgovorili, ali su tražili priliku da ga uhvate, bilo na djelu, bilo na riječi, kako bi ga mogli osuditi – odnosno pogubiti. Jedna od zamki u koju su htjeli Židovi Isusa uhvatiti bila je i današnja priča sa ženom uhvaćenoj u preljubu s kojom i počinje osmo poglavlje Ivanova evanđelja. „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš“?
Koja klopka! Reći nešto protiv zakona bilo bi pogubno, osuditi ženu kamenovanjem za Isusa je nepojmljivo jer je Isus već više puta pokazao da je subota radi čovjeka, a ne čovjek radi subote, dakle sve je radi čovjeka, čovjek je ispred svega. Međutim, Isus jako dobro poznaje ljudsku narav, poznaje naše ljudske slabosti, dobro zna da svaki čovjek griješi, dobro zna da su potrebni zakoni pa je najbolje ne odgovoriti na to veoma provokativno pitanje. Najbolje je tako nešto prepustiti vremenu. Najbolje je odšutjeti. To nije bijeg od odgovornosti nego čekanje da se razotkriju srca onih koji se, eto drže i žive po zakonu. Ali, čuvari zakona navaljuju i Isus se mora odrediti. Znakovito je da se Isus ne okreće optuženoj ženi i ne pita ju je li to istina nego uspravlja pogled i gleda u one koji navaljuju na njega da dade svoj sud. Isus je razotkrio nakanu tužitelja pa da ne povrijedi zakon, ali i da potakne i prisili one koji optužuju ženu da najprije pogledaju u svoje dvorište, u svoju dušu i kaže: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen.“
Možda će netko reći na sve ovo, posebno na Isusovu reakciju, kako se on dobro snašao i kako ih je nadmudrio. Nije Isusu stalo do nadmudrivanja nego do spasenja čovjeka. Isus nije zanijekao važnost zakona i potrebu njegova vršenja jer kaže: „Ni ja te ne osuđujem.“ Isus ima pred očima čovjeka i njegovo dostojanstvo i stalo mu je do toga da se čovjek obrati i stekne život vječni, a život se vječni može dobiti samo našim obraćenjem i Božjim oprostom naših grijeha: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Koju poruku možemo povući iz ove evanđeoske priče? Poruka je više. Prvo, u svakom našem susretu s čovjekom mora nam biti na prvom mjestu njegovo dobro. Drugo, pokušajmo se ponašati onako kako se Isus ponašao prema ljudima, a to znači uvijek i prije svega gledati čovjeka.
U našim razgovorima, a posebno u prepirkama, često rabimo izraz: „Budi čovjek!“
Iskustvo nas uči da nije lako biti čovjek iako smo ljudi. Ima nešto u nama što ne vidimo, a kod drugoga više puta uveličamo, a to je zlo i grijeh, u kojem se svi, barem ponekada, kupamo. „Budi čovjek!“ znači budi iskren prema sebi i drugome i ne traži od drugoga ono što sam nisi kadar učiniti ili propustiti.
Evo, idemo ka kraju i ove korizme pa pokušajmo još ovo malo vremena što nam je ostalo posvetiti sebi i vlastitom obraćenju, svjesni da nitko od nas nije bez grijeha i da nemamo pravo bacati kamen ni na koga, a posebno ne na one jednake nama, a to su svi drugi, naša braća i naše sestre – grešni ljudi.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Iv 8,1-11
U ono vrijeme:
Isus se uputi na Maslinsku goru.
U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je
u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati.
Što ti na to kažeš?« To govorahu samo
da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi
i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko
ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem.
Idi i odsada više nemoj griješiti.«