Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Bože moj, dokle će ovo? (6. nedjelja kroz godinu – B)

Bože moj, dokle će ovo? (6. nedjelja kroz godinu – B)

Već treću nedjelju zaredom slušamo evanđeoske tekstove koji govore o Isusovim čudesima. Najprije je bio govor o izgonu zloduha iz opsjednutoga čovjeka, zatim ozdravljenje Petrove punice od ognjice kao i svih drugih bolesnika koji su mu dolazili toga dana, i danas tekst o čudesnom ozdravljenju jednog gubavca.
O gubi kao strašnoj bolesti govor je danas, osim u evanđelju, i u prvom čitanju iz Knjige Levitskoga zakonika koji točno donosi propise kako se vladati ako netko oboli od te strašne bolesti. Takvog bolesnika treba strogo izolirati i kao takav: „neka nosi rasparanu odjeću, neka ima raščupanu kosu, neka gornju usnu prekrije i viče: Nečist, nečist…, neka mu je stan izvan tabora.“ Tako je to bilo nekoć.
Gotovo godinu dana svjedočimo jednoj bolesti koja nas je sve stavila u neku vrst izolacije. Moramo prekriti maskama našu, ne samo gornju usnu, nego čitava usta i nos, držati razmak i strogu higijenu kako bi koliko-toliko obranili sebe i drugoga od zaraznoga virusa Covid 19 i njegovih mutanata. Nema onoga komu ne pada teško živjeti na ovaj način, bez socijalnih kontakata, bez mogućnosti slobodnih putovanja, bez jednog uobičajenoga i normalnoga ljudskoga života i kontakta s drugim ljudima.
Pada mi napamet jedan događaj kojeg sam doživio prošle godine oko Uskrsa koji se dogodio na šetnji po brdu iznad našeg Šibenika. Naime, hodajući jednom uskom stazom susretnem jednu majku s djetetom na šetnji bez maske. Videći ona mene da im idem ususret, a i ja sam bio također bez maske, uzela je dijete za ruku i potrčala prema meni da bi prva stigla do jednog proširenja kako bi izbjegli bliski susret. Naravno, bojala se zaraze za dijete i sebe. Sasvim razumljiva reakcija jedne majke. Na šetnjama obično ljude pozdravljam, a ovaj sam put samo rekao: „Sigurno je sigurno“, a ona odgovori: „A što se može!“
Nastavljajući svoji put dalje, razmišljao sam ovako: „Bože moj, dokle će ovo?“
Iz ove naše situacije koju već godinu dana proživljavamo, možemo lakše shvatiti kako je gubavcu bilo bolno biti izoliran kada su svi bježali od njega, a i sam je morao vikati da je nečist.
Kako su se osjećale zaražene osobe, izolirane od svega i svakoga, možemo samo zamisliti. Svaki dan možemo čitati ili slušati iskustva zaraženih i izliječenih od korone. Kroz koje su sve muke oni morali prolaziti. Posebno su potresna iskustva onih koji su bili na respiratorima i preživjeli. Teška bolest pa još i izolacija. Strašno. Nije onda nikakvo čudo što je gubavac prema Isusu onako postupio. Njegov postupak opisuje današnje evanđelje. Gubavcu nije palo na pamet da se ispriča, da traži dopuštenje, da rekne Isusu kako je za njega čuo da čini čudesa, da je svemoguć. Ne, nego s nevjerojatnom vjerom i sigurnošću viče Isusu: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Ovaj susret gubavca s Isusom nikoga ne može ostaviti hladnim. Ova vjera i uvjerenje da Isus može ako hoće, daje gubavcu snagu da preskače sve prepreke. Ništa ne vidi da mu stoji na putu, ni propis, ni obzir, ni strah za sebe ni za drugoga. U Isusu vidi spas. A Isus, vidjevši tu vjeru, tu žarku molitvu i želju, zaboravlja na zakone i propise i gleda i vidi pred sobom samo čovjeka kojem je potrebna pomoć. A onda bez straha i obzira što će tko reći prilazi bolesniku, pruža ruku, dotiče ga i čisti gubavca. Isus, kojemu je ispred svega dobro čovjeka, zaboravlja na sebe ili bolje rečeno, on zabranjuje da se uopće o njemu govori kako je nekoga ozdravio, kako je čudotvorac, nego opet misli na ovog konkretnoga čovjeka, na gubavca za kojeg hoće da i njegovo izlječenje bude po propisima i zakonu, da slučajno ne bi imao problema kod vlasti, pa ga šalje svećenicima, čuvarima zakona rekavši mu: „prinesi žrtvu za svoje ozdravljenje, njima za svjedočanstvo“.
Vratimo se nakratko na našu današnju situaciju s koronom i naše ponašanje. Jedni jedva čekaju da uhvate odgovorne kako se ne drže propisa, a na meti su posebno oni na čelnim mjestima. Traže ih kamerama i snimaju, šalju snimke u medije i to ne toliko zato što su se ogriješili o propis koliko da ih se ponizi i prokaže. Iz ove perspektive gledano, vidimo koliko je Isusov način pristupa čovjeku i to gubavcu bio ljudski i pun ljubavi za bolesnoga čovjeka. Isus ne prokazuje nego liječi. Isus nije želio da se sazna da je gubavac napustio izolaciju, nije ga želio prokazati nego na svaki način spasiti i od gube i od kazne koju bi eventualno dobio da se za to saznalo. Isus je sebe zaboravio i nije želio da ga ljudi gledaju kao čudotvorca nego šalje očišćenoga gubavca k čuvarima propisa i zakona da ga oni vrate u njegovo mjesto boravka. Isus ovim pokazuje kako je moguće spasiti čovjeka i propis. Međutim, čovjek mu je uvijek na prvom mjestu. Tek na drugom mjestu je propis: „Idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje ozdravljenje što propisa Mojsije…“ Isus pokazuje da je došao radi čovjeka i njegova spasenja. To je gubavac osjetio na svojoj koži. Zato on ne može šutjeti. Ne šutimo ni mi nego razglašujmo Isusovu ljubav i sve ono što je učinio za naše spasenje.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mk 1, 40-45

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.