Najnovije vijesti
Naslovnica / IZ ŽIVOTA ŽUPE / Katehezu i klanjanje za mlade održao don Grgur Alviž

Katehezu i klanjanje za mlade održao don Grgur Alviž

Katehezu i klanjanje za mlade u četvrtak, 19. prosinca 2019. s početkom u 20 sati, održao je don Grgur Alviž, župni vikar u Vodicama. Iduća kateheza i klanjanje za mlade bit će 16. siječnja 2020.

Kateheza don Grgura Alviža

Razmišljajući o vjeri, možemo se zapitati što je to vjera? Vjerovati – što bi to značilo u našem svakidašnjem životu? Je li to neko slijepo pristajanje uz nešto, čisto tek tako jer ne znamo za ništa bolje? Možda neki eksperiment kojim se otvara mogućnost neke vlastite koristi. A na kraju krajeva, možemo se pitati – zar je moguće vjerovati?
Vjera u svom temelju nužno uključuje povjerenje – prijateljski stav koji je otvoren za onoga prema kome se odnosi. Ne može čovjek vjerovati ako ima loš stav o drugome, pa odmah i prije bilo kakvog kontakta odluči ne pružiti priliku. To bi bila predrasuda, koja se jako često javlja u našim međuljudskim odnosima, ali na žalost i u odnosu prema Bogu.
Često puta znam čuti razne komentare: da Bog ne čuje molitve, da je pasivan, da se naljutio pa nas ostavio, da nas kažnjava zbog naših zlih djela koja činimo … Dok to sve slušam i gledam ljude smrknutih lica, kako pristaju uz takva bezvezna razmišljanja – dolazi mi jedna prekrasna priča iz Biblije – stvarni događaj kojeg je zapisao evanđelist Ivan. (Iv 4,43 – 54) Kaže:
„Nakon dva dana ode odande u Galileju. Sam je Isus doduše izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdana. Jer su i oni bili uzišli na blagdan.
Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!« Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi.
Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.“
Vidimo da je situacija i prije dvije tisuće godina bila slična današnjoj – nisu imali struju, mobitele, tablete, satelite i današnju tehnologiju, ali je ljudsko srce ostalo isto. Brojni su išli za Isusom jer su željeli vidjeti neko čudo, željeli su nešto doživjeti da bi mogli o tome pričati okolo.
Nisu išli sa željom da se susretnu u svom srcu sa Isusom, nego sa željom da se zadovolje nekakvi osjećaji i emocije. To je velika opasnost za vjeru, kako onoga vremena, tako i današnjice.
Ne smijemo se truditi vjeru svesti na osjećaje, na nešto što nam treba na mjesečnoj bazi – jedan dan – a one ostale dane živimo po svom i radimo što hoćemo. Takav stav bi bio dvoličan stav, pomalo ruganje i sa Bogom i sa vjerom. Toga se trebamo paziti i čuvati! Vjera je nešto toliko duboko, ona prodire iznad i dublje od svakog osjećaja. Za nju nema matematičke formule, ljudske logike niti ekonomske računice – vjera je jednostavno pristati uz Boga – reći Mu „DA“ iako ni sam ne znaš kako ćeš taj „DA“ živjeti. Nije dovoljno samo vjerovati da Bog postoji, to vjeruje svatko. Ono što je još puno važnije to je vjerovati Bogu – takav stav zahtjeva povjerenje, predanje. To je staviti se na raspolaganje Bogu, bez obzira što imam svoje životne planove i ciljeve koje želim ostvariti.
Ovaj tekst iz sv. Evanđelja donosi jednog kraljevog službenika – plemića, to je kao da danas neki političar dođe pred Isusa.
Želio je da mu Isus pomogne, da izliječi njegovog sina koji je bio na rubu smrti. Isus dobro zna što je u njegovom srcu, kao i u srcima nas ovdje okupljenih. Zna On dobro tko traži Njega, a tko samo nekakvu zabavu bez želje za susretom s Gospodinom. Vidimo da je ovaj kraljev službenik bio ustrajan u molitvi, jer dva puta moli Isusa da mu ozdravi dijete.
Mi često puta želimo da nam se sve dogodi i ostvari odmah, pa krivimo Boga da je spor, da nas ne čuje ili da je daleko od nas. Ne! Bog je uvijek s nama, u našim srcima i čuje nas i vidi nas – živi s nama. Ali, njegova pedagogija je savršena i proizlazi iz savršene ljubavi. Stoga nas Bog uči strpljivosti i ustrajnosti. Lako je govoriti da volimo Boga i da Mu vjerujemo dok je sve dobro i lijepo, no ajde vjeruj i voli Boga i kad zagusti, kad se sve ruši i kada suze krenu. To je trenutak u kojem Bog želi vidjeti našu pravu vjeru, pravu ljubav i istinski odnos povjerenja. Kao i ovom kraljevom službeniku, tako i nama želi reći da budemo ustrajni, da se ne bojimo sto puta na dan moliti i tražiti pomoć od Boga.
Ovaj čovjek je povjerovao Isusu kad mu je rekao: »Idi, sin tvoj živi!«. Nije postavljao pitanja, nego je s vjerom krenuo kući vidjeti svog sina. I Bog ga nije prevario, jer Bog nikada ne vara – nagradio je njegovu vjeru i izliječio mu sina. Tada je kako donosi sv. Evanđelje, „povjerovao on i sav dom njegov.“.
To je plod susreta sa Gospodinom – korjenita promjena koja zahvaća naše srce, naš um i čitavo biće. Bog uvijek traži sve – do kraja – nema kod Boga – bit ću Tvoj pedeset posto, a pedeset pripadat svijetu. Ne!
Bog postavlja visoko ljestvicu – ma najviše, zato nam Isus kaže: Budite savršeni kao što je vaš Otac nebeski. Savršeni u vjeri, pouzdanju i ljubavi.
Pozvani smo svi mi, bez obzira koliko imali godina, i što bili u životu, pozvani smo biti Kristovi do kraja. Ne na neki razvodnjeni način, koji lijepo zvuči a djela ne čini – nego na konkretan i djelotvoran način, nošeni Duhom Svetim mijenjati ovaj svijet na bolje – uspostaviti Božje Kraljevstvo koje je Isus Krist donio. Kraljevstvo ljubavi i mira, sloge i međusobnog pomaganja, kraljevstvo u kojem nije bitno koliko imaš u džepu, nego kakvo ti je srce.
To je ideal prema kojem se trebamo usmjeriti, a ne ova bespotrebna utrka za svjetovnim užitcima, koji nam sve oduzimaju i ostavljaju prazno srce. Pa tko je još pronašao sreću u bogatstvu, slavi i uspjehu – sve je to prolazno. Jedina prava sigurnost i sreća je biti Kristov – do kraja pripadati Isusu Kristu.
Stvoreni smo od Boga i za Boga, iz ljubavi i za ljubav – stoga naš međusobni odnos treba biti baš ta ljubav. Nije Bog stavio pred nas nešto nedostižno niti preteško, samo nešto što zahtjeva naš potpuni angažman – vjeru nošenu ljubavlju.
Krenimo zajedno mijenjati ovaj grad, ovu zemlju, ovaj svijet. Nosimo Božju ljubav svima koje svaki dan susrećemo.
Ne dopustimo da nas kuga pesimizma i bezvoljnosti odvoji od Božje Ljubavi. Jer, nismo stvoreni za neke jeftine i prolazne ugode – nego smo stvoreni za neprolazno Božje Kraljevstvo – koje se širi djelotvornom vjerom i Božjom ljubavlju.
Otvorimo svoja srca ovdje i sada, neka i među nama zaživi to Božje Kraljevstvo. Neka i nas svi prepoznaju po onom najpotrebnijem svakom čovjeku – po živoj Božjoj ljubavi među nama. Amen.