Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Objava Boga i navještaj kraljevstva Božjega (5. nedjelja kroz godinu – B)

Objava Boga i navještaj kraljevstva Božjega (5. nedjelja kroz godinu – B)

Job, miljenik Božji, opisuje jedno ljudsko iskustvo – iskustvo života. Život nije idiličan. Sve je muka i jad. Job će to iskusiti na vlastitoj koži. On je bio bogat i sretan. Ali, to ne traje vječno. Zadobio je tešku bolest, gubitak svega stečenoga, a k tomu osjećaj napuštenosti od svih. U takvim životnim situacijama čovjek postavlja pitanja, prepire se sam sa sobom, sa svijetom oko sebe, prepire se i s Bogom.
Nismo li se svi već jednom našli u takvim ili sličnim situacijama? Ne pitaju li se mnogi stanovnici naše Banovine koje je pogodio razorni potres, zašto sam izgubio dijete, oca ili majku? Zašto mi je kuća koju sam s mukom gradio razorena? Bože, zašto? Na mnoga pitanja nećemo moći naći zadovoljavajući odgovor. Naravno da smo za mnoge stvari i sami krivi. Ali, ima i takvih stvari za koje nismo krivi pa opet nam je sve nestalo, sve je porušeno, opet smo izgubili najmilije.
Nešto tako se dogodilo pravedniku Božjem Jobu. Sve je izgubio. Napala ga strašna bolesti. Progonile su ga svakojake misli ali, nije očajavao. Nije se izgubio u traženju odgovora nego je pokušavao odgovoriti na takav način što je shvatio kako je sve ono što je imao i bio Bog dao. On ostaje Bogu vjeran iako nije sve razumio. U vjernosti Bogu kaže: Bog dao, Bog uzeo. Njegovu vjernost Bog je bogato nagradio, dao mu je više nego što je izgubio.
Možda će netko reći kako je to lakomisleno traženje utjehe. Ne, nije to lakomislena utjeha. Isus će podijeliti s nama ljudsku sudbinu, ljudsku bol pa i ono najstrašnije, podijelit će s nama i samu smrt. Isus Krist-Bogočovjek ima iskustvo gubitka svega, ima iskustvo smrti. Sam će kao čovjek zapomagati na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Međutim, Isus ne ostaje na tom svom zapomaganju nego s punim povjerenjem kaže na samom kraju: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.
Evo, već godinu dana trpimo kao pojedinci, kao obitelji i društvo, trpimo kao čitavo čovječanstvo ovu nemilu koronapandemiju. Iako je cjepivo tu, još se ne nazire kraj ovoj našoj muci.
Naravno da nam u ovakvim situacijama pada napamet tekst upravo pročitanoga evanđelja, naime, priča o Isusovom ozdravljenju Petrove punice. S kojom lakoćom Isus oslobađa ovu ženu njezinih muka: „On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.“
Kako bi bilo lijepo da u ovo vrijeme pandemije dođe Isus i do nas te jednom riječju ili jednim dodirom ruke oslobodi nas ovih nevolja. Želimo se na brzinu, ako je moguće odmah, na čudesan način, osloboditi bolesti. Mnogi smo iskusili što znači samo jedan dan biti prikovan uz postelju, koliko nam je to teško i koliko smo nestrpljivi, a da ne govorim kako je tek onima koji trpe od teške i dugotrajne bolesti, koji pate i trpe pod respiratorima. U svakoj bolesti ističe se naša nestrpljivost. Nestrpljivi su bili i svi oni bolesnici kao i njihova pratnja koji su došli Isusu nakon što je ozdravio Petrovu punicu, da i njih ozdravi. Evanđelje kaže: „I sav je grad nagrnuo k njemu. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.“
Vidjevši i osjetivši da Isus čini čudesa, s vjerom dolaze k njemu s raznim poteškoćama kako za one tjelesne tako i one duševne naravi. Ljudi su jednostavno zadivljeni Isusovom moći. „Svi te traže.“, rekoše mu učenici. To je duboko ljudski. Kako ne potražiti čudotvorca u bolesti, u mukama, u jadu. Međutim, Isus tu ne ostaje. Naprotiv, čini se kao da je on ova čudesa učinio onako, usput, a da mu je na pameti neka druga, važnija misija. Isus sebe ne gleda kao mađioničara, kao onoga koji će ići od bolesnika do bolesnika, od siromaha do siromaha pa zadovoljavati njihove potrebe i činiti čudesa. Ne, Isus svoje vrijeme posvećuje razgovoru, odnosno molitvi s Ocem nebeskim. Isus se uvijek i ponovo povlači u samoću i u molitvi se sjedinjuje s Bogom koji ga krijepi za zadaću koja je pred njim, a to je objava Boga i navještaj kraljevstva Božjega. Isus ne traži niti koristi svoju popularnost.
Naravno da svaka misija ima svoju težinu. Za nju se treba dobro pripremiti. Stoga Isus na riječi svojih učenika: „Svi te traže“ odgovara: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ To je, dakle, Isusovo poslanje: objava Boga Oca i kraljevstva Božjega, a što je pri tom činio i čudesa, ozdravljao bolesne, liječio opsjednute, hranio gladne, tješio žalosne, to su bili samo znakovi njegove Božje beskrajne ljubavi i svemoći koja će pomoći nekima da ga lakše prihvate i uzvjeruju u njega.
Najveću ljubav Bog je prema čovjeku pokazao u Isusu u kojem nam je došao tako blizu da ne može bliže. On je postao jednim od nas i sve naše patnje uzeo na sebe. Stoga se smijemo nadati da će sve naše sadašnje muke i patnje, naš ovozemaljski – „jobovski život“ – Bog po svom Sinu Isusu Kristu pretvoriti u vječnu radost u nebu ako mu ostanemo vjerni. Bože, daj da ti uvijek ostanemo vjerni.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mk 1, 29-39

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.