Najnovije vijesti
Naslovnica / Preporučamo / Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja

Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja

Od veljače prošle godine, osobito u vrijeme održavanja Biskupske sinode prošloga listopada, vodila se i još se uvijek vodi javna rasprava, uza sve poštovanje osoba, ali ne uvijek i raznih tumačenja Isusove izreke o neotpuštanju žene, “osim zbog bludništva”. Ta je polemika bila posebno nazočna na portalu talijanskoga vatikanista Sandra Magistera. Na njegovu se portalu izmjenjuju brojni teolozi suprotnih viđenja i tumačenja, i to na četiri jezika.

Mi bismo ovdje pokušali sažeti u više točaka suvremeno razmišljanje nad dvotisućljetnom ćudoredno-bogoslovnom pitanju egzegeze: Dopušta li Isus Krist rastavu ženidbe i u kojem slučaju, i potom drugu valjanu ženidbu? Ima li on razumijevanja prema ljudskoj bijedi, “tvrdoći srca”, i pokazuje li prema takvim ljudima milosrđe, dopuštajući razvrgnuće prve valjane ženidbe i sklapanje nove u slučaju “bludništva” jednoga od supružnika? Što znači ta prijeporna riječ “bludništvo” – porneia? [od toga udomaćena riječ pornografija]. Iz toga bi slijedio zaključak: ako Isus dopušta “otpusno pismo” zbog jednoga jedinog razloga – “bludništva” – porneije, kao što stoji u Evanđelju sv. Mateja, i to dva puta: 5,32 i 19,9, onda se dopušta i sv. Pričest ovima drugima koji su se rastavili i ponovno građanski vjenčali, bez obzira na valjanost prethodna ženidbena veza. Ako li ne dopušta, kao što to svjedoče sva ostala usporedna mjesta u sv. Marka, sv. Luke i sv. Pavla, i sva katolička predaja, onda nema toga milosrđa da se takve osobe koje žive praktično u preljubu pripuste sv. ispovijedi i sv. Pričesti te i dalje ostanu u takvu grješnu preljubu. To bi bila živa kontradikcija u pojmovima nerazrješivosti ženidbe i njezine razrješivosti. O tome je problemu bilo sustavna govora svakoga mjeseca i u Crkvi na kamenuod studenoga prošle godine s iznošenjem stajališta predaje i suvremenoga crkvenog učiteljstva.

1. – Sv. Matej. Prema Isusovim riječima, kako ih prenosi sv. Matej, apostol i evanđelist, svjedok prve ruke, čini se da Isus dopušta takvu rastavu i ponovnu ženidbu, barem u jednom slučaju, “bludništva”. Matej opisuje kako su farizeji postavili Isusu pitanje da ga iskušaju: “Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?” Kušnja je u ovome: Ako Isus dopusti takav otpust, onda je on protiv Stvoritelja i njegova plana o ženidbi, i protiv sebe; ako li ne dopusti, onda je protiv najvećega auktoriteta u Židova: Mojsija, koji to izričito dopušta, čak “zapovijeda”.

Isus im na to mudro odgovara: “Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih… Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” Ta je rečenica posljedica spoznaje kako je Božje djelo i čovjekovo djelo u oprjeci, a nikako ne smiju biti. Osim toga, iznesena je u bezuvjetnim izrazima, te nadilazi zabrinutost farizeja ili Isusovih suvremenika, prema svakomu koji vjeruje da Božji zahtjevi prevladavaju nad ljudskima. Tako, svatko bogobojazan tko se slaže da je Bog onaj koji je združio, samim time dužan je potvrditi zaključak i snagu zabrane da čovjek ne smije raskidati toga združenog veza.

2. – Od iskona. Isus se ovdje poziva na Početak, na Stvoritelja, na njegovu odluku o ženidbenoj zajednici muškarca i žene. Zato se ta odluka ne smije mijenjati, a da ne povuče za sobom teške životne moralne posljedice.

Na to farizeji-kušatelji žustro dočekaše: “Zašto onda Mojsije zapovjedi dati otpusno pismo i – otpustiti?”

Na to im Isus mirno uzvraća: “Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti ženu, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – pa se oženi drugom, čini preljub” (Mt 19,3-9).

3. – Dopustio, a ne zapovjedio. Isus učiteljski ispravlja farizeje i kaže im da Mojsije nije “zapovjedio” da se izda otpusno pismo. Nema on prava zapovijedati i mijenjati Božji zakon. On je samo “dopustio”, tolerirao, prestao se boriti protiv toga masovnog zla “bludnosti”, a zapravo preljuba.

4. – Tvrdoća srca. A razlog je u tome što su ljudi pokazali toliku tvrdoću srca, okorjelost pameti, ukočenost mozga, paralizu duha, zlo, volju za požudom, bolest, neobrativost srca da je blokirano vršenje one Božje zapovijedi od početka. Nije dakle nikako pozitivan razlog rastave, nego toliko negativan da Mojsije nije mogao više ništa poduzeti nego digao ruke i rekao: Kada je tako s narodom tvrde šije, neka teku vode niz livade!

Uostalom i on je imao dvije žene: Siporu (Izl 2,21), koju je “otpustio” (18,2), i Kušanku (Br 12,2), koju je kasnije uzeo. Kako on može biti uzor u tome pogledu? Takva Mojsijeva odredba ili “dopuštenje”, pogotovo praksa, posve je u suprotnosti Isusovoj Objavi i Otkupljenju.

Međutim, problem je u onoj istaknutoj frazi: osim zbog bludništvaporneia. Na prvi pogled kao da Isus kaže: ni u kojem slučaju, dakle ni “s kojega god razloga”, nije dopušteno otpustiti ženu. Ali bio bi jedan jedini “opravdan” razlog, a to je: bludništvo. U tom bi slučaju muž imao pravo zakonito otpustiti tu svoju zakonitu ženu prijestupnicu, bludnicu, i valjano se oženiti s nekom drugom.

5. – Sv. Marko. Taj Matejev tekst gotovo doslovno prenosi sv. Marko (10,1-12), samo što on ispušta tu famoznu frazu osim zbog bludništva, kao da mu je bilo nejasno. Zato prevoditelji pismoznanci nagađaju da bi to mogla biti Matejeva klauzula, dodatak, iznimka, umetak poradi čitatelja kojima on piše. Ne bi to Isus rekao, nego je Matej unio svoje mišljenje. Sv. Marko taj odlomak podrobno i potpuno tumači, dodaje čak da su ga učenici naknadno pitali za razjašnjenje jer im nije bilo otprve jasno. Učenici pitaju kako to da je nemoguća rastava, a ona prava pošast?

Isus im odgovara: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub” (Mk 10,11-12). Nema dakle nikakve iznimke ni valjana razloga za rastavu prve valjane ženidbe i ponovna valjana vjenčanja. Nije tomu razlog nikakva porneia, ni bludništvo, ni preljub, ni “tvrdoća srca”. I jednako zakon vrijedi i za muža i za ženu.

Markov se tekst čita po redoslijedu 27. nedjelje kroz godinu, točno kada počinje redovita Biskupska sinoda 4. listopada ove godine u Vatikanu. Eto putokaza sinodskim ocima kako treba razmišljati, govoriti i zaključiti o tome slučaju.

6. – Sv. Luka evanđelist na isti način ponavlja Isusovu riječ: “Tko god otpusti svoju ženu, pa se oženi drugom, čini preljub. I tko se god oženi otpuštenom, čini preljub” (16,18). U Luke Isus ističe da jednako čini preljub muž koji se oženio rastavljenicom. Sve bez iznimke i bez ikakve klauzule. Nikakvo bludništvo ili porneia ne opravdava rastavu valjano sklopljene ženidbe.

7. – Poticaj na preljub? Mi katolici porneiju prevodimo riječju bludništvo, a pravoslavci i protestanti riječju preljub, pa kažu da je preljub opravdan razlog za rastavu. Kada bi bila istina da Isus opravdava rastavu time ako jedno od njih dvoje počini preljub, onda bi to bio više poticaj da jedno ili drugo doista počine takvo nešto kako bi se mogli dočepati “otpusna pisma” za novu ženidbu. A to Isus sigurno nije ni želio ni rekao. U Mateja ne stoji preljub, nego bludništvo, bestidnost, prljavština. Vidjet ćemo na kraju što ta riječ može značiti.

8. – Ispuniti, a ne ukinuti (Mt 5,17). Nije Isus došao ublažiti Božji zakon, nego ispuniti, dovršiti, pozvati ljudsko srce na obraćenje. Pa ne će on popuštati pred ljudskim grješnim strastima i izlaziti im u susret! On poziva ljudsko srce, kakvo god bilo, pa čak i u ljudskim očima neobrativo, na obraćenje s pomoću milosti Božje.

9. – Javna grješnica. Isus iskazuje milosrđe obraćenu, raskajanu i skrušenu srcu, koje ne će više griješiti, a ne potvrđuje ga u njegovu grijehu, dvoličnosti i zlu. Primjer javne žene u farizejevoj kući kojoj Isus oprašta grijehe jer se kaje i otpušta je “u miru” (Lk 7,50).

10. – Samarijanka. Isus razgovara sa ženom, šesterostrukom preljubnicom. Razgovarajući s njom kao osobom vrijednom vječnoga spasenja nije joj odobrio njezinih preljuba, nego je hvata u neistini prema njezinim riječima. Niti joj je oprostio tolike nevjernosti. Nego je upućuje i poziva na obraćenje, na ispravno klanjanje “u duhu i istini”. Ona drugima priča: “Kazao mi sve što sam počinila” (Iv 4,29.39). Nema oproštenja i “idi u miru” dok ne razmrsi svoje životno preljubničko klupko po Božjem zakonu, po Duhu i Istini! (Iv 4,23-24).

11. – Preljubnica. Onoj preljubnici pred Hramom Isus nije rekao: Idi, zatraži knjižicu rastave i preudaj se i živi preljubnički, nego je ozbiljno upozorio: “Idi i ne griješi više” (Iv 8,11). Nije joj čak ni oprostio, jer nije pokazala, od silna straha i zbunjenosti, nimalo kajanja, nego joj je samo pokazao da ima povjerenja u nju da može i ne griješiti i ne ponavljati svoga preljuba! Pa kada dođe k sebi, i pokaje se, zadobit će oproštenje za počinjena zla, a ne će moći živjeti u preljubničkom braku.

12. – Požudan pogled. Isus je toliko radikalan, pogotovo na tome skliskom području, da odlučno kaže: ako muškarac samo “s požudom pogleda” ženu (Mt 5,28), ako poželi preljub, pristankom srca, bez obzira je li prešao u tuđu preljubničku kuću, gotovo je, počinjen je pravi preljub, grijeh protiv Devete Božje zapovijedi. Jednako vrijedi i za ženu u odnosu na muškarca. Isus ne daje nikakve iznimke i nema razumijevanja prema ljudskim niskim požudama.

13. – Obraćenje – odreknuće od zla. Isus je došao zvati na obraćenje grješnike, sve grješnike bez iznimke. A sigurno nije obraćenje ako je čovjek ostao u istom zlu, u preljubu, u drugoj nezakonitoj ženidbi: to je pravo logično i doktrinarno protuslovlje koje ne zaslužuje ni odobrenja ni oproštenja, ni pripuštanja sv. ispovijedi i sv. Pričesti.

14. – Milost Božja. Ako je nemoguće obraćenje vlastitim snagama, naravnim sredstvima, nije nemoguće ako pritječe Otkupiteljeva milost, koja je kadra dati snagu i onomu tko je nepravedno doživio brakolom i kojemu se supruga preudala. Inače, ne vjerujemo u Isusovo Otkupljenje i stanje milosti. Očigledan su primjer za to riječi koje je Isus izrekao o Ivanu Krstitelju: “Doista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega!” (Mt 11,11). Prema staroj odredbi možda bi trebala junačka ćudoredna i tjelesna hrabrost, kao i ljubav prema opsluživanju Božjih zakona, da bi netko ostao dosljedan ženidbenoj vjernosti kako Bog zapovijeda – ali u novoj rasporedbi spasenja i “najmanjemu” u kraljevstvu, koje je već počelo na zemlji, dana je jakost da ostane vjeran i da čini još veća djela, komentira isusovac Paul Mankowski.

15. – Sv. Pavao. Ako prijeđemo na nauk Apostola pogana, onda je jasnoća još veća, bez iznimke, bez porneije. Govoreći o zakonu tijela i milosti Duha, piše Galaćanima: Započeli ste u Duhu, s milošću Božjom, a završili ste u tijelu, u svakovrsnu grijehu. Zar je to nauk Isusa raspetoga, njegova otkupljenja? (Gal 3,1-3).

16. – Jedno je Gospodinovo, drugo je Pavlovo: Pavao jasno razlikuje što je od Gospodina, a što je od njega, koji misli da i on ima malo “Duha Božjega” (1 Kor 7,40): “A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja – ako se ipak rastavi, neka ostane neudata ili neka se s mužem pomiri – i muž neka ne otpušta žene” (1 Kor 7,10). Nema nikakve iznimke, ni knjižice o otpustu, ni razumijevanja prema “tvrdoći srca”. Ništa. A piše u Korint gdje je “cvjetala” svaka vrsta bludnih i preljubnih grijeha. Ipak njegovo je osobno mišljenje da je samo vjera jači razlog za rastavu i novu ženidbu: moguće je razriješiti prethodnu naravnu ženidbu ako je jedna stranka od dvoje nekrštenih supružnika primila krštenje, a nekrštena se stranka rastala (1 Kor 7,15). Smatra se da se nekrštena stranka rastala ako ne želi s krštenom strankom zajedno živjeti ili ne želi zajedno živjeti u miru bez vrijeđanja Stvoritelja, osim ako joj ta, pošto /u Kodeksu stoji pošto,i to je vremenski a ne uzročni veznik, ali ako smeta, može biti nakon što, jer ion ako nisam doslovno citirao/ se krstila, nije dala opravdan razlog da se rastavi (kan. 1143,1-2).

17. – Subjektivna i objektivna istina. Neki auktori kažu da bi trebalo razlikovati “objektivnu istinu” od “subjektivne istine”. Jedno je po mjeri Božjoj, a drugo je po mjeri ljudskoj. Ali ne može se postavljati takva razlika. Istina je po sebi objektivna. Vanjska norma, stup, stvarnost. Ne može postojati subjektivna istina, suprotna objektivnoj: može postojati subjektivno uvjerenje, koje može biti prava zabluda, krivovjerje, neistina. Naša je dužnost, svećenikova pogotovo u svetoj ispovijedi, ispraviti takvo uvjerenje i uskladiti ga s objektivnom istinom, s Božjim zakonom. Inače smo zašli u prašumu relativizma. Ako netko ima svoju “istinu”, postoji bratski prijekor koji u tom slučaju treba doći do izražaja i – do kraja.

18. – Spoznaja istine. Pavao kaže za Gospodina da želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4). Crkva vodi svijet upravo u tom smjeru, prema punom spoznanju objektivne istine. “Crkva Boga živoga, stup i uporište istine” (1 Tim 3,15) jest ona koja raščišćava te životne zamršenosti.

19. – Milosrđe bez pravde. Sv. Toma Akvinski u svome komentaru Isusovih blaženstva kaže: “Pravda bez milosrđa jest okrutnost, a milosrđe bez pravde jest majka razvrata” (Super Evangelium Matthei, 5,2).

20. – Razna tumačenja Matejeva pojma “bludnost” ili porneia.

Rodoskvrnuće. Porneia je bludništvo, prostitucija, ali najgnusobnije bludništvo, rodoskvrnuće (Lv 18 na hebrejskom: zenut), koje se može dogoditi tako da se neka žena prikloni svomu polubratu ili čak bratu, svomu očuhu ili čak ocu ili svomu sinu i s njime živi kao da mu je supruga. Ili da se neki muškarac prikloni svojoj polusestri ili sestri odnosno pomajci ili majci ili kćeri i s njom živi kao da joj je suprug. Rodoskvrnuće u prvom stupnju ili u drugom izravne loze. Teško rodoskvrnuće koje se u Svetom Pismu kažnjava prokletstvom i smrću. U takvu bi izopačenu slučaju Isus dopustio “rastavu” te rodoskvrne “ženidbe” zato što ta bezumna veza nije uopće nikakva ženidba. Stoga takvi partneri mogu i moraju izići iz toga grijeha užasna bludništva i, ako žele, mogu sklopiti pravu i valjanu ženidbu s drugim osobama. To bi bila Matejeva klauzula porneia.

Višebračnost. Jednako ova riječi porneia vrijedi za “ženidbe” u kojima jedan muž ima dvije ili više žena, ili obratno: jedna žena ima više muževa, što nije bio neobičaj tadašnjega svijeta. Ni tu po Božjem zakonu nema valjane ženidbe i valja taj grijeh bludništva ili porneije raskinuti. Takav muškarac, nakon raskida grijeha, “bludništva”, može se oženiti odnosno ona udati za nekoga drugoga.

Nije razvod, nego rastava. Oni koji ne tumače riječ porneia u smislu rodoskvrnuća i višeženstva kažu da je Isus izrazom “zbog bludništva” dopustio samo rastavu zajedničkoga života, a nije ništa govorio o novoj ženidbi i novoj udaji. Rastava, bez druge ženidbe.

Jedan od prvih kršćanskih biskupa, sv. Ignacije Antiohijski (+107.) napisao je: “Priliči da ženik i nevjesta tvore jedinstvo od dvoje s biskupovom suglasnošću, tako da ženidba bude po Gospodinu, a ne po požudi” (Poslanica Polikarpu, 5,2).

Zaključak. Što je Bog združio, tj. koji su se “u Gospodinu” vjenčali, čovjek neka ne rastavlja i ne traži nove ženidbe. Zakon koji apsolutno vrijedi. To je dogma o nerazrješivosti ženidbe. Jedina je iznimka naravne valjane ženidbe – ne sakramentne ženidbe – pavlovska povlastica “u korist vjere”, kao što je gore rečeno pod točkom 16. Ali pred navalom ljudskih bludnih grijeha i preljuba ljudi traže pukotine u zakonu da opravdaju svoje čine ili da učine što im grješno srce želi i da im tu “tvrdoću srca” i Crkva blagoslovi. Katolička Crkva Matejevu “iznimku” ili klauzulu “zbog bludništva” nikada nije tumačila u smislu preljuba jednoga ili drugoga supružnika tako da može dati razrješnicu prvoj valjanoj ženidbi i otvoriti vrata novim ženidbama. Tu riječ bludništvoporneia –tumačila je u smislu bestidnosti, prljavštine u kojoj nema nikakva valjana ženidbena veza bez obzira što takav par živi “ženidbenim” životom. Ali od prošle godine ima kardinala, biskupa, teologa koji šire mišljenje da se valjano vjenčani čovjek i žena mogu rastaviti tako da se, pod određenim uvjetima, novi preljubni brak može “blagosloviti”, da je to znak “milosrđa”, samilosti, razumijevanja ljudske situacije, “okorjelosti srca”. Ako tako može, onda i ponovo građanski vjenčani parovi mogu slobodno ići na svetu Pričest: ne trebaju se ni ispovijedati, samo se “pokaju” – a opet za što bi se i kajali kada žive u “dopuštenu” braku, tj. u legaliziranu preljubu, koji bi, eto, samilosni Isus po svećeniku “blagoslovio” ili “odobrio”? Takvo se krivo mišljenje i “pastoralno rješenje” protivi Isusovu nauku, apostolskomu nauku, patrističkomu nauku i uopće učiteljstvu Katoličke Crkve.

————————

Crkva na kamenu, 10/2015., str. 4-6.8

izvor: www.cbismo.com