Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / U središtu obitelj (Sveta Obitelj – B)

U središtu obitelj (Sveta Obitelj – B)

Sve ima svoje dvije strane. Dvije strane ima i ovogodišnje slavlje Božića, božićnih blagdana pa i današnje slavlje svetkovine Svete Obitelji. Nikada se nije ovoliko govorilo i pisalo o slavlju Božića i božićnih blagdana u javnom prostoru, u medijima. Neki su to iskoristili da bi negativno pisali i govorili o Crkvi i njezinom utjecaju u društvu, a o slavlju sv. misa u crkvama kao mogućem žarištu koronazaraze. Za takve bi bilo najbolje da se crkve i druge bogomolje zatvore. S druge strane mnoge osobe iz javnoga života bez straha su u medijima ispovijedali svoju vjeru i pripadnost Katoličkoj Crkvi kao nikada dosada.
I ova pandemija ima svoje dvije strane. Jedna strana je strašna jer je mnogo oboljelih, mnogo umrlih, a i upropaštena su mnoga radna mjesta, a palo je i gospodarstvo. Druga, pozitivna strana je ta što se kao nikada dosada nije spominjala obitelj. Obitelj je bila pa gotovo zaboravljen pojam u medijima. A sada se sve više govori kako treba ostati u obitelji, u obitelji slaviti Božić, ostati zajedno u svojoj obitelji itd.
A kakve su naše obitelji danas? Što im nedostaje ili drugačije rečeno: što nama obitelj znači i koliko je obitelj još najvažnija stanica društva i Crkve?
Crkva nam danas stavlja kao uzor Svetu Obitelj: Isusa, Mariju i Josipa. Današnja čitanja knjige Postanka, poslanice Hebrejima i evanđelje, govore nam o obitelji. Ona nam govore o Abrahamu, njegovoj ženi Sari i njihovu sinu Izaku. Svetopisamski tekstovi koje smo maloprije slušali govore nam kako se nositi sa situacijama posebno s onima koje su nam teške ili nerazumljive i nepoznate. Od Abrahama možemo puno naučiti iako su naši svjetovi daleko jedan od drugoga, iako njegova obitelj i naše obitelji se ne mogu uspoređivati. Abraham je nešto imao što nama, a možda svim današnjim obiteljima nedostaje, a to je beskrajno povjerenje u Boga.
Bog Abrahamu govori: Idi u zemlju koju ću ti pokazati. Abraham napušta sigurnost i udobnost svoga mjesta i ide u nepoznato, pun povjerenja u Božju riječ. On se odvažio i s Božjom pomoći je uspio.
Imamo li mi odvažnosti učiniti ono što je učinio Abraham? Kako se danas uopće odvažiti obiteljima spominjati Abrahama i njegovo iskustvo Boga? Današnji se čovjek radije oslanja na sebe, na tehnička i dostignuća znanosti negoli na Boga. Možda nam pomogne ova današnja muka s koronavirusom da malo stanemo i dobro promislimo: tko smo, što smo i što nam treba i komu se povjeriti, ali i to što nam znači obitelj. Treba nam povjerenje, naravno, u čovjeka, u znanost, ali još više u Boga. S takvim povjerenjem, s povjerenjem u život, vjerom u sebe, a nadasve s vjerom i dubokim povjerenjem u Boga možemo naprijed i kao pojedinci, i kao obitelj, i kao društvo, a nadasve kao Crkva. Treba nam djetinje povjerenje u Boga, baš onako povjerenje kao što ga ima dijete u svoju majku prelazeći vrlo prometnu ulicu, na pješačkom, držeći se majci za ruku. Treba nam povjerenje u Božje obećanje ko što ga je imao Abraham i njegova žena Sara. U našem današnjem društvu je kao dobitak na lutriji u obitelji odrastati, u obitelji gdje se djeca raduju, čiji su roditelji zajedno, u kojima su još bake i djedovi. A nema puno ni takvih obitelji u kojima se živi vjerski život. Iluzorno je onda očekivati da nam se obitelji ugledaju u Abrahama i Saru ili što bi bilo još teže u Svetu Obitelj. A još je iluzornije danas govoriti o zajedničkom životu triju ili više generacija u jednoj obitelji. Ali, mislim da nam je dopušteno danas na svetkovinu Svete obitelji barem spomenuti sve one probleme koji pritišću današnju obitelj. Veliki su problemi rastave, posebice za djecu. K tomu dolaze za mnoge mala novčana primanja, neriješeino stambeno pitanje, a u velikim gradovima i skučeni prostor i u onim obiteljima koje imaju kaka-takav stančić. Dakle, fizički nije moguće za mnoge obitelji da žive tri generacije zajedno. U prošlim vremenima gradili su se masovno mali stančići. Izgleda da se svjesno išlo na to da ne mogu živjeti zajedno roditelji, djeca, bake i djedovi. Jedno se vrijeme činilo da smo sve riješili sa staračkim domovima. Starce smo „zbrinuli-izolirali“ pa sada kukamo kako ih ne možemo u ovo vrijeme pandemije posjetiti. Je li iskrena bol današnjega društva za onima koji su u domovima osamljeni? Kukamo da su nam sela prazna, a sustavno su uništavana desetljećima. Tužimo se da smo kao društvo ostarjeli, da nemamo dovoljno radnika u zemlji, plačemo da nam neće imati tko osigurati mirnu i sigurnu starost, a djecu ne želimo. Nije li čitavo društvo čudno kada sve čini da spasi staro i bolesno, što je naravno dobro i pohvalno, a s druge strane ozakonjuje prekid trudnoće. Nejako nećemo, starije smještamo u domove, a govorimo o obitelji. Tko ne ljubi život, djecu odbacuje ili ubija, nema života. To vrijedi za obitelj, za društvo, za narod, pa i naš hrvatski.
Ima li danas obitelji kao što su bili Abraham, Sara i Izak? Ima li danas obitelji kao što je bila sveta Obitelj? Ima, sigurno. Postoje ljudi čvrste vjere i povjerenja u Boga. Takva jedna brojna obitelj živi na otoku Krku (Toljanić) proglašena Europskom velikom obitelji 2020. Stoga zavapimo danas: Isuse, Marijo i Josipe, molite za nas. Isus, Marije i Josipe dajte da bude što više mladih obitelji koje će Bog obdariti s brojnim potomstvom kao što je obećano vjernom Abrahamu kako bi živio naš narod i s radošću Boga slavio u Našoj lijepoj domovini.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 2,22-40

Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.