Najnovije vijesti
Naslovnica / PROPOVIJEDI / Vrijeme Božje blizine (1. nedjelja došašća – B)

Vrijeme Božje blizine (1. nedjelja došašća – B)

Ove godine započinjemo vrijeme došašća drugačije nego inače. U javnom prostoru o adventu se manje priča i piše. U našem gradu gotovo se ne spominje već uvriježena riječ „adventura“. Razlog je poznat. Javnih i masovnih okupljanja neće biti i sa zebnjom iščekujemo svaki dan izvješća o zaraženima i umrlima od koronavirusa. Ali, hvala Bogu, jer sve što ima svoj početak ima i svoj kraj. Nadamo se da će uskoro ova pandemija biti samo jedno ružno sjećanje iako se još ne nazire kraj. Međutim, nismo bez nade u bolje sutra. Nas kao vjernike trebale bi resiti nada i vjera u novo i bolje sutra, u bolji i vječni život pa i u ovo vrijeme pandemije koja nas tjera na dublje i intezivnije promišljanje o našem životu.
Prije tjedan dana, na Krista Kralja, obilježili smo jedan kraj, završila je jedna liturgijska godina, godina A. Današnjom prvom nedjeljom došašća započinjemo novu crkvenu godinu, novu liturgijsku godinu, godinu čitanja B. Spomenuli smo da sve što ima svoj početak ima i svoj kraj. Ovdje možemo reći da svaki kraj ili završetak ima i svoj novi početak. Nama kao vjernicima pruža se prilika za jedan novi početak. Možemo ući u došašće neopterećeni vanjskim blještavilom, možemo ući baš kao vjernici i slaviti ga kao vjernici, a to znači promišljati o Božjem dolasku u naš svijet, u naš život. Pruža nam se prilika da dublje nego dosada zaronimo u Božji zahvat kojeg je učinio svojim dolaskom po svom Sinu Isusu Kristu k nama ljudima radi našega spasenja. Završetak jednog crkvenoga vremena i početak drugoga, četiri tjedna prije najveselije i najradosnije kršćanske svetkovine Božića, možemo provesti u razmišljanju, u zahvalnoj molitvi. Pruža nam se prilika da razmak kojeg u ovim okolnostima držimo prema ljudima, onaj kojeg smo stvorili prema Bogu, možemo učiniti manjim i neprimjetnim. Možemo dublje i intezivnije proživljavati Božju ljubav koju pokazuje prema nama rađajući se za svakog čovjeka. Došašće je vrijeme našeg obraćenja, našeg približavanja Bogu. Svakom od nas pa i svima nama kršćanima potrebno je promisliti koliko smo se odmakli od Boga. Upitajmo se koliko nam je došašće, Božić pa i svaki drugi blagdan ili svetkovina samo vanjska manifestacija? Naravno da smo sami krivi za veliki razmak kojeg smo napravili prema Bogu. Međutim, krivo je i naše okruženje. Okruženje je takvo da nas sve više odmiče od Boga, a da to i ne vidimo. To što nam se danas događa, to se dogodilo i Božjem Izabranom narodu prije nas, prije Kristova rođenja. Taj razmak, odmak od Boga njegova Izabranoga naroda najbolje je uočio prorok Izaija.
Izaija zato moli Boga da siđe među svoj narod, jer vjeruje da samo Bog može smanjiti taj smrtonosni razmak. Izaija je veoma prisan s Bogom. On vjeruje da samo Bog može tu „pandemiju odmaka“ naroda učiniti manjom jer je svaki čovjek kao i čitavi narod glina, a Bog lončar. Bog može i hoće, vjeruje Izaija, nanovo oformiti čovjeka, promijeniti pravac svakom pojedincu i čitavome narodu. Izaija pita Boga: „Zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne?“ Izaiji se čini kao da je Bog dopustio da se narod odmakne od njega, da živi s Bogom na udaljenosti. Izgleda da Izaija nema povjerenja u narod i misli kako narod neće moći sam dokinuti razmak prema Bogu koji je postao velik. Izaija dobro poznaje povijest Božjeg naroda, poznaje njegovu vjeru i tradiciju, ali isto tako dobro poznaje razloge odmaka Božjega naroda od Boga. Razlog je grijeh. Čovjek se već na svom početku, neposredno nakon što ga je Bog stvorio i pozvao u život, od Boga odmakao. Čovjek-Adam se od Boga skriva, pokriva se lišćem jer je svjestan da se dogodio prevelik razmak i to radi njegova grijeha.
Izaiji je kao Božjem čovjeku jasno kako je Bog već u zemaljskom raju morao preuzeti inicijativu. Bog je taj koji uvijek prvi započinje. Bog prilazi prvom čovjeku i uspostavlja dijalog, dokida razmak i obećava još tješnji život čovjeka i Boga. To će se dogoditi u Božjem Sinu -Bogočovjeku – Isusu Kristu kada se sam rodi kao čovjek. Taj Božji zahvat slavimo svake godine na Božić. Na to slavlje pripremamo se upravo u vrijeme došašća.
Da, došašće je za nas kršćane vrijeme promišljanja te Božje blizine. Došašće je vrijeme pripreme za Božić, za Božji dolazak. Došašće nas poziva da naše misli ne ostanu samo na Božiću i Isusovu rođenju i dolasku u malom i nejakom djetetu u betlehemskim jaslicama, nego nas podsjeća na drugi i konačni Kristov dolazak koji će se dogoditi na kraju vremena, a dotada treba biti budan.
Zato Isus poziva svoje učenike da budu budni, spremni za njegov konačni dolazak. Međutim, nije dovoljno biti budan samo u došašću, nego trebamo biti budni čitav naš život. Budnost i pripravnost za Kristov konačni dolazak mora biti karakteristika vjerničkoga života jer Bog dolazi uvijek, neprestano. Isus dolazi k nama u svetoj euharistiji. On nam dolazi kada čitamo ili slušamo njegovo evanđelje. On dolazi i u ovom došašću i želi dokinuti razmak kojega smo napravili prema njemu. Ne skrivajmo se pred Bogom jer nas on ionako vidi. Ukinimo razmak koji nas dijeli od Boga. Približimo se Njemu, s Bogom možemo uvijek biti u blizini. Dopustimo se „zaraziti“ Božjom ljubavlju i blizinom jer se od te i takve zaraze ne umire nego živi i to vječno.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Mk 13, 33-37

»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«