Na području Župe Gospe van Grada, nedaleko od same crkve, nastanila se 1673. godine službenica Božja majka Klara Žižić (Promina, 1626. – Šibenik, 21. rujna 1706.), krsnim imenom Mara, utemeljiteljica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne ili šibenskih franjevki. Tako je ova župa postala kolijevkom najstarije izvorne hrvatske redovničke zajednice.
Vrijeme u kojem je živjela Mara s. Klara obilježeno je strahotama osmanlijskih osvajanja i pustošenja, rušenjem i paljenjem katoličkih crkava, sveopćom bijedom naroda, materijalnom i moralno-duhovnom te stalnom prijetnjom islamizacije.
Velik dio svoga života provela je u rodnoj Promini. U teškim okolnostima osmanlijske vlasti, kada je bilo pravo herojstvo sačuvati vjeru u narodu, Mara Žižić posvećuje svoj život Bogu zavjetom djevičanstva i posvećuje se pouci u vjeri i brizi za narod, u bliskoj suradnji s franjevcima provincije Bosne Srebrene.
Osmanlije su na okupiranim područjima dozvoljavali jedino franjevcima pastoralno djelovati iz njihovih samostana. Iz visovačkog samostana, pod čijom je pastoralnom skrbi bila i Promina, franjevci su pastorizirali široko područje od Zagore do Like. Zbog nedostatka župnika franjevaca, koji su rijetko mogli doći u pojedina sela, gdje su godišnje imali tri ili četiri puta svetu misu, franjevci su angažirali Bogu posvećene žene da one narodu održavaju vjersku pouku.
Uloga Mare, kasnije s. Klare, osobito je bila značajna u Promini kroz dugo razdoblje, 24 godine, od 1648. do 1672., potpune odsutnosti franjevaca s tog područja. Ona je ostala u Promini, pod cijenu vlastitog života, s ostatkom naroda, koji nije u organiziranom pokretu (1648.) u kojem su sudjelovali i franjevci s Visovca prešao na područje pod vlašću Mletačke Republike, tj. na uski pojas uz more. Franjevci su tada potpuno napustili Visovac i preselili se u Šibenik, u današnji samostan i crkvu Sv. Lovre.
Nakon potpisivanja Kandijskog mira između Turskog Carstva i Mletačke Republike 1669. i utvrđivanja granica krajem 1671., Mara Žižić prelazi 1673. u Šibenik, koji je bio pod vlašću Venecije, i nastanjuje se u jednoj maloj i siromašnoj kućici u šibenskom Varošu, gdje su se nastanili i oni koji su ranije prešli pod vlast Venecije. I u Šibeniku je odabrala mjesto među najugroženijima, nezaštićenima, izvan gradskih zidina, gdje je u njezinoj blizini bio i lazaret za gubavce.
Primanjem redovničkog odijela zajedno sa s. Serafinom Burmaz, uz odobrenje tadanjeg šibenskog biskupa Ivana Dominika Kalegarija, 17. studenoga 1679., u franjevačkoj crkvi Sv. Lovre u Šibeniku, započinje redovnički život pod okriljem franjevaca Bosne Srebrene, po Pravilu Trećeg samostanskog reda sv. Franje, potvrđenu od pape Leona X. Iz tog Pravila s izrazitim naglaskom njeguje zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Kao osobiti izraz pokorničkog života prvih sestara pisani izvori o njoj i njenim sestrama ističu poniznost i uboštvo s prošnjom, redovito povezano s djelima ljubavi. Sva primljena dobra dijelila je s potrebnima. U svom hospiciju iskazivala je zajedno sa svojim sestrama gostoljubivost i pružala smještaj siromašnim putnicima i njihovim životinjama koji su iz unutrašnjosti, s turskog područja, dolazili u grad, krijepila je svojom pomoći bolesne i umiruće, često oboljele od kuge i gubavce. Mnogi su u njezinom hospiciju i umirali. Poučavla je narod u vjeri i poticala ih svojim životom na pobožnost. Majka Klara je sa svojim sestrama bila vrlo bliska narodu koji ih je nazivao „manjuricama – manjim sestrama“ i „tetama“.
Bezuvjetnim opredjeljenjem za Isusa Krista i Crkvu, stalno hranjena sakramentalnim životom i osobitim štovanjem Blažene Djevice Marije, djelovala je evangelizacijski i bila je svjetlo svima koji su je susretali. U prilici njezine smrti zapisano je da ju žaljaše vas grad i Varoš, budući 27 godina pod svetim habitom kako jedna svića sijala poniženstvom i z dobrom prilikom. Na drugom mjestu u istim izvornim spisima, o njoj i o s. Serafini piše kako se one učiniše jedno ogledalo ovoga Mista, a navlastito Klara Ona se viđaše sveti život činiti, u svakomu obsluženju i dobri dili.
Tako se majka Klara opsluživanjem redovničkog Pravila, crkvenih i Božjih zapovijedi, i nadasve djelima ljubavi, odlikovala svetim, čak najsvetijim životom (sanctisime vixit), kako je zapisano prigodom njezine smrti. Završivši sveto svoj zemaljski život, 21. rujna 1706., tijelo joj je pokopano u vlastitoj grobnici, u franjevačkoj crkvi Sv. Lovre. U vjerničkom puku, osobito među njenim sestrama, do danas je ostao glas o svetoj utemeljiteljici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne. Postupak za njeno proglašenje blaženom i svetom otvoren je u Šibeniku 21. rujna 2004.
O njezinoj pobožnosti prema Djevici Mariji svjedoči nam drevna slika (ikona) čudotvorne Gospe s djetićem Isusom u naručju, koja se u samostanskoj kapeli štuje kao Gospa od Zdravlja. Slika potječe iz XVI. stoljeća a donesena je u Šibenik u drugoj polovici XVII. stoljeća. Po pripovijedanju franjevca, profesora povijesti o. Andrije Vukičevića (1841.-1929.), zapisanom u samostanskoj kronici, sliku su donijeli iz Mletaka braća Omelići, njih sedam, koji su se kao hrabri junaci proslavili u borbi protiv Turaka i konačno dali svoje živote za “krst časni i slobodu zlatnu”. Ista su braća opjevana i u Kačićevoj pjesmarici, kao i njihova majka, koju je sam mletački dužd počastio darovima. Ovu su, dakle, sliku spomenuta braća, nakon prvih pobjeda nad Turcima donijela u Šibenik. Ta slika darovana je prvim sestrama, utemeljiteljici s. Klari i s. Serafini Burmaz. Po braći Omelić nazvana je i ulica, gdje je bila i redovnička kuća, koju je dala sagraditi 1703. majka Klara, na adresi Sedam Omelića br. 7. Ulica braće Omelića postoji i danas, samo što je skraćena, tj. presječena izgradnjom ceste i oveće zgrade.
Oko ove slike majka Klara i prve sestre razvile su štovanje i pobožnost prema Majci Božjoj i to su prenijele na narod koji je k njima dolazio. Narod se Gospi obraćao u raznim potrebama, moleći osobito za ozdravljenje od raznih bolesti, o čemu nam svjedoče zapisi u samostanskoj kronici o ozdravljenjima ljudi.
Gospina slika nalazila se prvo, prema zapisanoj predaji, u jednoj udubini zida (na hodniku) starog samostana, a kada je sagrađena samostanska kapela tada je slika postavljena na počasno mjesto u sredini oltara. Tu je ostala sve do prelaska sestara u Riječku 6, koja je 2006. preimenovana u Ulicu majke Klare Žižić. Tu je ponovno postavljena u sredinu oltara male samostanske kapelice, a godine 1968., kada je sagrađena nova kapela s oltarom okrenutim prema puku, smještena je s desne strane oltara. Slika je 1964. godine lišena srebrene košuljice, raznog nakita i darova, koji svjedoče o velikoj zahvalnosti vjernika za primljene milosti.
U Domovinskom ratu, 20. rujna 1991., kapela je pogođena granatom i tada je oštećena Gospina slika. Okvir je bio u komadićima a slika, kao po nekom čudu, neznatno oštećena. Nakon restauracije postavljena je u novu samostansku kapelu, 9. lipnja 2001. prigodom posvete oltara i blagoslova novosagrađene kuće matice, gdje se sestre i narod pred njom mole, svjedočeći tako trajnost duhovne ostavštine majke Klare i povezanost njezine redovničke zajednice sa svojom utemeljiteljicom.
Majka Klara ostaje nam uzorom u življenju izvornih franjevačkih vrednota koje je ona tako dobro prepoznala i konkretizirala u svom životu. Ona nam se očituje kao službenica Božja koja sluša, moli, ljubi, radi, uči i naučeno s ljubavlju ostvaruje; kao ona koja je dobro shvatila da su djela ispred riječi, primjer ispred teoretske rasprave, upravo prema temeljnom učenju prvog učitelja – Krista, što je sv. Franjo vrlo dobro shvatio. U školi sv. Franje Klara Žižić je slijedila isti put. I ne samo ona, već i njene sljedbenice. Te kćeri Franje i Klare Žižić zadovoljavale su se biti velike u ljubavi, u karitativnoj poniznosti i u poniznoj ljubavi kao znaku osobne, svjesne i slobodne pokore te kao sredstvo apostolata dobrog primjera, onog na djelu. Sv. Franjo Asiški govorio je i pisao svojoj braći: “Svi možete propovijedati svojim životom.”
Vrijednosti koje je živjela Klara Žižić i danas su jednako aktualne, ne samo za redovnice, nego i za svakog istinskog vjernika. To je radikalno nasljedovanje Isusa Krista, evanđeoska malenost, poniznost, jednostavnost, požrtvovnost, siromaštvo, samozatajnost, služenje drugima, ljubav prema Crkvi, prema vlastitom narodu i svakom čovjeku u njegovim potrebama, vremenitim i duhovnim.