32. nedjelja kroz crkvenu godinu B 2021.

Mk 12, 38-44

Ova je sirota udovica ubacila više od svih.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:

»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

Riječ Gospodnja.

Homilija

Iz Prve knjige o Kraljevima vidimo kako Bog iz malih stvari i neimaštine, preko vjere  malenih i neznatnih ljudi, koji su spremni od ono malo svojega dati prije drugome nego sebi, stvara nešto  veliko i kroz to neznatno – ali darovano – nastaje  izobilje.

Isto to čini i Sin Božji, Isus Krist, koji nam u današnjem evanđelju stavlja pred oči siromašnu udovicu koja sa svojim neznatnim darom daje mnogo više, bolje rečeno dariva sebe i sve svoje, dok oni drugi, bogati i imućni, daju od svog suviška.

Gotovo je pravilo da nam Bog uvijek stavlja pred oči jednostavne osobe, svagdašnje događaje, ono malo i neznatno kao uzor, nasuprot našega, ma koliko mi mislili da je važno i  veliko, u Božjim očima je zanemarivo jer  nije iz srca, nije iz ljubavi. Božje manje je uvijek više, a ono naše ljudsko više, jače i bogatije ravno je nuli. Iz neimaštine, od onoga malo, kada se daje prije drugome nego sebi, ne nestaje nego se umnaža, nastaje izobilje. Bog nam želi priopćiti da ne mislimo samo na sebe jer ima i uvijek će biti onih koji nemaju, koji su siromašni iz kojekakvih razloga, kojima treba pomoći. Egoizam razara obitelj i društvo. Bog dariva iz svoga izobilja koje se nikada dajući ne umanjuje. A čovjek koji daje nešto svoje sirotinje, ono nešto postaje Božjom pomoću – obilje. Kada čovjek rado daje, Bog umnaža. To potvrđuje današnje prvo čitanje koje govori o jednoj siromašnoj udovici, njezinom sinu i proroku Iliji kojeg će udovica  poslušati i spremiti kruh prije njemu nego sebi i svome sinu. Bog će joj uzvratiti obiljem: „U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne ne zemlju.“

Isus ne ostaje smo na vrednovanju materijalnoga  stanja i našega odnosa prema njemu nego ukazuje, također u današnjem evanđelju, na ono što je još važnije, a to je poniznost i samozatajnost. On nas upućuje kako se ponašati, kako živjeti. Krist našu ljudsku gordost, umišljenost i posezanje za onim biti prvi, našu težnju za prvim mjestima, drži veoma pogubnom. Umišljenost i oholost vode do dubokoga pada. Isus mnoštvo koje ga sluša i svoje apostole upozorava kakvi ne smiju biti. Govori im da ne traže prva mjesta. Uzima za primjer nedolična ponašanja pismoznanaca koji uvijek traže prva mjesta, vole da ih se pozdravlja na trgovima, sjedaju na prva mjesta  u sinagogama i  sve to pod izlikom dugih molitava. Isus želi reći kako su molitve pismoznanaca samo privid i da im nije do Božje slave nego do vlastite promocije.

Nažalost, mi to, iako kršćani i Isusovi učenici, zaboravljamo. A koliko je ogavno, ružno i nedolično isticati samo sebe i to tako da se izruguje druge, tomu svjedočimo svaki dan. Nije li nijekanje tuđih uspjeha i prisvajanje svega sebi slično onima koji „proždiru kuće udovičke?“ Sve ono što drugima otimaju, posebno onim najmanjima stiže „to oštrija osuda.“

Crkva, dakle, svi mi, a posebice svećenici, moramo paziti na naše ponašanje i ophođenje s ljudima, s vjernicima, posebice s onima koji su u nevolji. Isus je toliko osjetljiv na dostojanstvo maloga i odbačenog čovjeka da on sebe poistovjećuje s njima. On se izjednačuje sa siromašnima, s gladnima i žednima, s bolesnima i s onima u tamnici, s  bosima i golima.  „A kada te, Gospodine, vidjesmo gladna ili žedna, gola ili bosa, u bolnici ili tamnici? Sve što učiniste najmanjima, meni učiniste“, kaže Isus. Isus istu stvar ističe i s primjerom današnje siromašne udovice iz Markova evanđelja. Isus ne hvali one koji daju od svoga suviška, njih kritizira. Oni daju i ne osjećaju. Oni daju da ih se vidi. A udovica daje sve, daje sebe dajući od svoje sirotinje i to iz ljubavi prema onima koji imaju još manje od nje. Mi često kažemo: a što ću ja dati kad ni sam nemam. Taj stav je u Isusovim očima kriv. Jer Isus nije gledao koliko tko daje, nego kako i od čega i je li to dano iz ljubavi i sa srcem ili samo od svoga suviška.  Shvatimo i prihvatimo da svako naše isticanje iznad drugoga, naša umišljenost i oholost, naša škrtost pa taman mi davali puno više od drugih i molili duže od drugih ne vrijedi u Isusovim očima. Zašto? Najljepše je to izrekao starozavjetni psalmist: „Gospodin štiti pridošlice, sirote i udovice  podupire, a grešnicima mrsi putove.“

Fra Josip Klarić

NOVO NA STRANICI

VIŠE: