Sv. Ivan Krstitelj ima svoje čvrsto mjesto u došašću. Njega ne možemo zaobići u vremenu kada govorimo o onome koji je veći od njega, o Isusu Kristu jer su Ivanovo rođenje, život i djelovanje usko povezani s Isusom Kristom. Osim što su oni jedan s drugim blisko povezani, povezane su i njihove majke: Marija, Isusova majka i Elizabeta, Ivanova majka. One su i rodice. Posjet Marije rodici Elizabeti događaj je koji nam puno toga tumači. Bio je to povijesni događaj za čitavo čovječanstvo. Svi ti događaju smješteni su u jedan vremenski i prostorni okvir i svaki je bio povezan s Nebom i sa Starim zavjetom. U današnjem evanđelju vidimo koliko je za sv. Luku bilo važno zabilježiti u kojem je vremenu i na kojem prostoru Ivan Krstitelj živio i djelovao, odnosno propovijedao. Luka spominje tko je bio na vlasti u ono vrijeme i gdje, u kojim zemljama. Evanđelist Luka navodi i to na koga se Ivana Krstitelja poziva u svojim propovijedima preko kojih želi ljude pripremiti za susret s Gospodinom pa bilježi kako Krstitelj uzima misli proroka Izaije: „Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ Za Luku je to bio jedan od dokaza kako je sve ovo djelo Božje koje je bilo već davno planirano.
Ivan poziva narod u okolici jordanskoj na obraćeničko krštenje. To je ta ključna riječ današnjega evanđelja. Čovjeku je potrebno obraćenje, potrebna je promjena puta. Nije to bilo potrebno samo u Izaijino vrijeme ili u Ivanovo ili Isusovo vrijeme, to je potrebno svima nama i danas, kao što će biti potrebno čovjeku i sutra. Svi mi živimo život krivudavih putova, putova s dolinama i brežuljcima, hrapavih putova na kojima padamo, odnosno griješimo. Grijeh je uvijek jedan promašaj u životu, jedna smetnja ili prekid komunikacije sa svojim bližnjim, prekid kontakta s Bogom. Kako postići obraćenje i je li čovjek uopće sposoban obratiti se? Čitajući Bibliju vidimo da je Bog taj koji je uvijek prvi na potezu, počevši od Adama do dana današnjega. Sam Bog poziva čovjeka na obraćenje i obećava mu pomoć. Dakle, nije čovjek sam, Bog ga prati. Bog daje čovjeku da vidi na kakvom se putu nalazi. Usadio mu je savjest koja ga može izvesti na pravi put. Naši su stari govorili da je savjest glas Božji u nama. Da bi se čovjek obratio treba se gledati Božjim očima. Jer ako se gledamo vlastitim očima obično ćemo se vidjeti drugačijima, a često puno boljima nego što jesmo. Nekada, posebice kada ne nalazimo izlaz iz neke nezgodne situacije, gledamo sebe gorima nego što jesmo. Međutim, Bog nas uvijek gleda i vidi baš onakvima kakvi jesmo, ni boljima ni gorima, nego baš takvima, i što je još važnije Bog nas takve i prihvaća. Božjim očima bismo morali gledati i druge ljude, posebice one s kojima živimo i kao takve ih prihvaćati. To isto vrijedi i za sve što nas okružuje. Tek kada se vidimo kakvi jesmo moguće je obraćenje. Svako odbijanje susreta sa samim sobom, svako „žmirenje“ na put kojim idemo je odbijanje obraćenja. Ako „žmirimo“ na naše putove, brežuljke i doline, na naše hrapave putove, ne možemo ih vidjeti. A mi često idemo kroz ovaj naš život baš „žmireći“ – i to svjesno. Naša je sreća što i Bog zna „zažmiriti“ ili „kroz prste gledati“ na naše grijehe. Dakle, naše obraćenje prvenstveno je Božje djelo. A da je to tako govori nam i današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Baruha: „I naredi Bog: neka se snize sve visoke gore i vječne klisure; neka se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje… jer Bog će voditi Izraela u radosti, svjetlom svoje slave prateći ga milosrđem svojim i pravednošću.“ Molimo milosrdnoga Oca nebeskoga da nam visoke gore i klisure – naše grijehe – snizi i poravna, a mi odlučimo s Božjom pomoći više ne griješiti. Vjera u milosrđe Božje, u njegovo praštanje naših grijeha korak je u pravcu našeg obraćenja na koje smo pozvani u ovo vrijeme došašća da bismo mogli susresti Isusa Krista koji je za nas rođen, umro i uskrsnuo. Dopustimo Isusu da se rodi za svakog od nas ne u štali nego u našem srcu. Tada ćemo doživjeti pravi Božić.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Lk 3,1-6
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:
»Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’