Čovjek nije stvoren da bi živio sam, da bi živio samo za sebe. On je upućen na druge, upućen je na one koji su kao i on – na ljude. Današnje evanđelje govori nam o toj upućenosti jednih na druge. Naime, radi se o susretu dviju žena. Susret se odvija u jednom radosnom ozračju. Razlog njihove radosti je život kojeg one obje nose u svojim utrobama. Došle su jedna drugoj čestitati, izmijeniti iskustva i misli. Međutim, one ne ostaju u svojim mislima samo jedna kod druge. Za svoje blagoslovljeno stanje zahvalne su Bogu. Marija koja je mlada djevojka dolazi u kuću svoje rodice Elizabete koja je puno starija da je pozdravi. Da pođe Elizabeti u Gorje Marija je ponukana riječima anđela Gabrijela. Anđeo Božji donosi joj vijest da će postati majka, da će roditi Sina snagom Duha Svetoga i da se zato ne boji jer je Bogu sve moguće pa i to da je njezina rodica Elizabeta, iako starija žena, već u šestom mjesecu trudnoće. To su događaji koji se ne mogu zadržati samo za sebe. Ova radost mora se podijeliti s drugima, po mogućnosti s onima koji će te najbolje razumjeti. A tko te može bolje razumjeti od onoga koji je u istoj situaciji. Marija, čuvši riječi anđela što se dogodilo s njezinom rodicom, ide joj čestitati ali i porazgovarati s njom o svom stanju jer joj kao mladoj djevojci treba podrška. Komu je Marija mogla priopćiti vijest da će kao djevojka roditi osim onomu koji je u sličnoj situaciji? Međutim, Marija o svom stanju nije uspjela ništa reći Elizabeti osim kratkog pozdrava jer je Elizabeta odmah uskliknula: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju dopre glas pozdrava tvojega, zaigra mi čedo u utrobi.“ S nekoliko riječi Elizabeta je rekla sve. Izrekla je zahvalu Mariji, zahvalu Bogu i spomenula radost djeteta koju je osjetila u svojoj utrobi. Osim što se divimo ovim dvjema ženama ne možemo, a da ne spomenemo i to da u njihovoj tadašnjoj kulturi, u društvu u kojem su muškarci igrali veliku i odlučujuću ulogu, ne dolaze do izražaja. Naravno, bit će oni spomenuti u tom kontekstu ali samo kao ljudi kojima je teško bilo u sve to povjerovati. Zaharija će zanijemjeti, a Josip će smišljati kako otpustiti Mariju. Ove dvije žene su žene vjere. Elizabeta to tako jako iskazuje da će istaknuti Marijinu vjeru ovim riječima: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Elizabeta kao starija i do prije koji mjesec neplodna žena može pripisati ove događaje s njom i s Marijom samo čudu Božjem, a čuda su moguća onima koji vjeruju. Vjera otvara druge horizonte, otvara se nečem novom, nečuvenom i neviđenom. Elizabeta ima muža ali je dugo bez djece. Ostarjela je i nije više u stanju rađati. Tako misli i stari Zaharija koji će u svojoj nevjerici zanijemjeti. Elizabeta u svojoj vjeri ostaje uvijek otvorena za nešto novo, za nečuveno. Ona ne govori i ne širi beznađe. Ona ostaje vjernica i nadasve je željela skinuti sramotu neplodnosti sa sebe. Marija je još mlada djevojka i ne poznaje muža. Kako će to biti? Da, i jedna i druga, i Elizabeta i Marija sve su svoje Bogu povjerile. One su povjerovale: „Neka mi bude po tvojoj riječi“, reći će Marija. Vjera čini čuda i rađa život dok beznađe i nevjera usmrćuju i ono što je moguće i što već jest.
Koju i kakvu poruku današnje evanđelje i susret ovih dviju rodica šalju nama? Poruka je jasna. To je poruka vjere. Vjera nam je danas potrebnija nego ikada jer živimo u svijetu nevjere. Danas se nevjera „slavi“ i propagira. Biti nevjernik je moderno. Naše vrijeme pokušava zapretati sve ono što nas podsjeća na Boga i vjeru. (Ističe se samo čovjek. Ali, nažalost baš u ovom vremenu, u vremenu kulta čovjeka, čovjek nikada nije bio tako jadan kao danas. Još nerođenog čovjeka olako se ubija, a one koji su srećom rođeni ograđuje se žilet-žicom, a puna su nam usta slobode i slobodnoga čovjeka. Stvoritelj čovjeka – Bog – on to ne radi. On postaje čovjek radi čovjeka i rađa se od žene-čovjeka.) Elizabeta i Marija bile su samo ljudi ali žene pune vjere. One su jedna drugu pomagale ne samo savjetima nego i u vjeri. Vjera nije samo privatna stvar, kao što se to ponekad naglašava. Vjera je ljudska, a sve ljudsko živi se s drugim, i ljubav i vjeru i nadu i time nosimo jedni druge. Učinimo to i u ove nadolazeće božićne blagdane.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Lk 1,39-45
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«