Danas, na drugu nedjelju kroz godinu, Crkva se spominje prvog Isusovog čuda. Dogodilo se to u Kani Galilejskoj na svadbi na kojoj je bio i Isus sa svojom majkom Marijom i svojim učenicima. Ovo čudo možemo gledati zasebno ali i u sklopu druga dva veoma važna čudesna događaja. Naime, u časoslovu na svetkovinu Bogojavljenja u antifoni za evanđeoski hvalospjev „Veliča“, Crkva moli ovako: „Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi.“
Ali, nakon liturgijske obnove Crkva slavi odvojeno ova tri spomenuta čudesna događaja pa tako poklon mudraca koje zvijezda vodi do Isusa slavimo na Bogojavljenje. Drugo čudesno znamenje dogodilo se na Jordanu kod Isusova krštenja kada se čuo glas s neba: Ti si Sin moj, Ljubljeni!, koje smo proslavili prošle nedjelje, na nedjelju Gospodinova krštenja. Ovaj treći čudesni znak koji se dogodio u Kani Galilejskoj kada je Isus pretvorio vodu u vino, slavimo danas. Svi su ovi čudesni znakovi usko povezani kako s Isusovim rođenjem, prvim čudesnim znakom, tako s čitavim Isusovim životom sve do njegove smrti i uskrsnuća. Sve su to znakovi postupne Božje objave.
Iz ovog današnjeg znaka, iz Isusovog čuda pretvaranja vode u vino na gozbi u Kani, vidimo kako se Bog služi ljudskim svagdanjim životom da bi se objavio. Bog se poslužio čak ljudskom neimaštinom, našim siromaštvom: „Vina nemaju“ kaže Marija Isusu. Ovdje nema govora o nebu, o anđelima, o čudesnim viđenjima ili o čudesnom kretanju nebeskih tijela. Ovdje je govor o jednoj svadbi na kojoj je Isus sa svojim majkom i apostolima. Na svadbi je obično mnogo ljudi i zna se dogoditi puno toga što čovjek ne može predvidjeti. Ali, koliko god ova svadba bila sasvim ljudska ona je ipak zapisana i predana mladoj Crkvi kako bi kršćani vidjeli odakle dolazi pomoć i komu se uteći u najtežim situacijama. Iz priče vidimo da je puno osoba uključeno u ovaj događaj i da svi čine sve što na njih spada. Tu je Isusova majka Marija. Tu je Isus sa svojim učenicima. Na svadbi su, naravno, mladenci, poslužitelji, ravnatelj stola i drugi uzvanici. Zanimljivo je i to da nisu mladenci, ravnatelj stola ili roditelji mladenaca primijetili da nedostaje vina. To je primijetila Marija, Isusova majka. Ona se izravno obraća svome Sinu sa samo dvije riječi: „Vina nemaju!“ Isus joj daje veoma čudan odgovor: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ A Marija kao da nije razumjela ili čula odgovor svoga Sina pa reče poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ Tijek priče poznajemo. Isus poziva poslužitelje: „Napunite posude vodom!… Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola!“ A što je od vode postalo najbolje govori ravnatelj stola: „Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.“
Što ova evanđeoska priča govori nama danas? Znakovi Božje prisutnosti očituju se kroz molitvu, vjeru, predanost i posluh riječi Božjoj. Marija to jednostavno čini, s dvije riječi: „Vina nemaju!“
Naravno da se čovjek pita, a hoće li Bog odgovoriti odmah na našu molbu? Nećemo li i mi čuti isti odgovor kojega ga je čula Marija? Ali, i u takvoj situaciji Marija nam je primjer. Ona ne raspravlja sa svojim Sinom. Ona je svoje rekla i to s punimo pouzdanjem. Umjesto bilo kakvog pitanja Marija se obraća poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ A što mi radimo? Mi Boga molimo za sve; za uspjeh u poslu, u školi, i inače u životu, a da malo ili ništa ne poduzimamo. Od Boga očekujemo da on vidi što nama treba, da on „puni posude“ i još da nam donese da „kušamo.“ Isto to činimo i s našim zdravljem. Molimo Boga i liječnike da nas izliječe, ali mi ne mijenjamo svoj način života. Tražimo zdravlje, a da se ne čuvamo i ne cijepimo. Mi jednostavno ne „punimo posude.“ Međutim Isus kaže: „Napunite posude!“ Samo onaj koji „puni posude“ ima se pravo nadati da će „voda postati vino“ odnosno da će biti bolje jer puniti posude znači činiti ono što možemo i trebamo, a sve drugo prepustimo Bogu i bit će nam.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Iv 2, 1-12
U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.