Prazan grob (Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova – C)

Ove godine slavimo Uskrs u puno ljepšoj i svečanijoj atmosferi nego prije godinu ili dvije dana. Ovogodišnje slavlje simbolizira ono što slavimo. Nakon zatvaranja međudržavnih, međugradskih granica, nakon prekida naših posjeta jednih drugima, nakon bitno smanjenih međuljudskih komunikacija, nakon muke s maskama i izolacijama, nakon rasprava i svađa oko učinkovitosti i nuspojava cjepiva evo nas konačno tamo gdje želimo biti i što želimo slaviti. Uskrs je. Slavimo život. Već se osjećamo tako kao da pandemije koronavirusa nije nikada ni bilo. Evo nas u našim crkvama u velikom broju. Raspjevani slavimo život, slavimo Isusovu pobjedu nad smrću. Pjevamo svečani aleluja. Hvalimo i slavimo Boga. Slavimo Boga koji je svoga Sina Isusa Krista treći dan uskrisio od mrtvih. Kristovo uskrsnuće pobrisalo je sve rane i muke. Njegov Uskrs pobrisao je suze Marije Magdalene i njegovih učenika. Od toga slavnoga dana ništa više nije isto. Jedna smrt Pravednika i njegovo uskrsnuće promijenilo je ljudsku sudbinu. Od Kristova uskrsnuća nismo više prepušteni nekoj nepredviđenoj sudbini, nego se prepustili nadi i vjeri, Onomu koji je sama ljubav – Bogu. Čovjek vjernik živi nadu da će jednog dana uskrsnuti svaki onaj koji vjeruje u uskrsloga Gospodina Isusa Krista. Od spoznaje da je Isus živ, od razgovora s uskrslim Gospodinom Marija Magdalena se mijenja. Ona kao žena, kao prvi čovjek doživljava uskrsloga Isusa Krista, njezinoga dragog Učitelja. Došla je na grob pomazati tijelo drage osobe, svoga Učitelja. Došla je u suzama i s brigom kako će doći do njegova tijela, tko će joj pomoći odvaliti veliki kamen s groba. Zaokupljena tim i sličnim crnim mislima nailazi na prazan grob. Čudi se nad praznim grobom i odvaljenim kamenom. Nije to mogla zadržati za sebe. Nešto se čudno dogodilo. To mora reći onima koji su s Isusom bili svaki dan, mora reći onima koji su se razbježali nakon strašne i tragične smrti dragog Učitelja. Požurila je do Petra i Ivana, požurila je k onima koji su bili svjedoci Isusova preobraženja, koji su najprisnije bili povezani s Isusom. Marija Magdalena nije mogla povjerovati vlastitim očima u ono što je vidjela, a vidjela je prazan grob. Zato je pošla potražiti svjedoke za ovo što je vidjela. Petar i Ivan i sami su se uvjerili da je grob prazan, da su povoji uredno posloženi. Petar je prvi ušao u grob, a onda i Ivan koji svoje današnje evanđelje zaključuje za sebe i Petra ovim riječima: „Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.“ Ova dvojica Kristovih učenika – Petar i Ivan – zajedno će s Marijom Magdalenom svjedočiti Kristovo uskrsnuće. Neumorno i bez straha svjedočit će uskrsnuće Isusa Krista pred svima. Oni su povjerovali, osvjedočili se i prepoznali uskrsloga Gospodina. Od ovoga trenutka njihov život postaje svjedočenje života nad smrću.
Mi im, vjerujem, zavidimo jer su imali takvu sreću susresti uskrsloga Isusa Krista zato što pretpostavljamo da ih više ništa nije mučilo u životu, da više nisu imali nikakvih problema. Ne, braćo i sestre, problemi su ostali, ali su oni svoju vjeru pretvorili u život. Živjeli su i propovijedali vjeru u Uskrsloga. Vjera u Kristovo uskrsnuće nosila ih je kroz njihov ljudski život koji se sastojao od žalosti i radosti, uspjeha i neuspjeha, od boli i smrti. I oni su se morali opraštati od svojih najmilijih nakon njihove smrti, i oni su doživljavali neuspjehe, nerazumijevanja pa i progonstva. Ali sve su to izdržali jer ih je Veliki petak doveo do Uskrsa. Isto to prolazi i svaki od nas, posebno onda kada nam je netko od dragih osoba obolio ili doživio neku ljudsku tragediju ili netko tako drag umro, plačemo slično Mariji Magdaleni. Takve osobe smo željeli zadržati, bolje rečeno imati, baš onako kako je Marija Magdalena čeznula za mrtvim Isusovim tijelom koje je htjela pomazati. Utjehu nam može dati samo onaj koji je pobijedio smrt, samo Isus Krist koga je Otac uskrisio. Vjera u uskrsnuće ide uvijek preko Velikoga petka s tim što ne smijemo ostati na Velikom petku nego poput Marije Magdalene – poći i susresti Gospodina koji nam uvijek ide ususret i zove nas našim imenom. A njegov glas možemo prepoznati samo ako smo ga slušali, ako smo slušali i čitali njegove riječi – njegovo evanđelje. Ali, i danas, na najveći kršćanski blagdana, na Uskrs, moramo biti svjesni da ćemo svi proći „naš Veliki petak“, netko s manje a netko s više rana i krvi.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Iv 20, 1-9

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

NOVO NA STRANICI

VIŠE:

Župne obavijesti (18. ...

Nedjelja  18. ru...

Župne obavijesti (4. R...

Nedjelja  4. ruj...

Župne obavijesti (28. kol...

Nedjelja  28. ko...