Uvijek i ponovo, iz kojekakvih razloga, čovjeka obuzima nevjerica, strah i sumnja. U takvom stanju čovjek kao pojedinac, ali i kao član šire društvene ili vjerske zajednice propituje svoju prošlost, svoju sadašnjost i svoju budućnost. Propituje vlastite odluke, propituje prijeđeni put. Nezadovoljstvo svojim stanjem ili stanjem u zajednici u kojoj živi dovodi do raznih kriza. Zbog nerješivih problema, neostvarenih planova upada u krizu koja može biti veoma pogubna kako za tjelesno tako i za duševno zdravlje. U takvim situacijama često dolazi i do krize vjere. „Moja je vjera poljuljana. Moja je vjera u krizi. Počeo sam sumnjati u sve pa i u opstojnost Božju…“ – čuje se često i iz vjerničkih usta. U takvim trenucima zavlada strah. Čovjek izgubi oslonac na kojeg se bio čvrsto oslonio. I kada mu se taj oslonac izmakne čovjek ostaje bez čvrstoga tla pod nogama. Nije to samo danas tako, tako je od početaka ljudskoga roda. Nešto slično dogodilo se Isusovim učenicima nakon njegove smrti. I njih je zahvatila kriza, poljuljala se njihova vjera te su kod gotovo svih prevladali sumnja i strah. Apostoli su sve svoje bili stavili i položili u svoga Učitelja – u Isusa. On je bio njihov oslonac, čvrsta stijena na koju su bili veoma navezani. Nije to čudno. Oni su ga doživljavali ne samo kao dobrog učitelja nego i kao čudotvorca koji je neumorno propovijedao, a ono što je propovijedao to je i živio. I učenici su se nadali nekom dobitku, profitu slijedeći ga. Ali, Isus umire i to strašnom i sramotnom smrću na križu. Sa smrću Isusovom propali su mnogi planovi njegovih učenika. Vidjevši ga na križu pomislili su, onako ljudski, da je sve njihovo propalo, da je boravak s njim bilo izgubljeno vrijeme. Oni su se jednostavno razbježali vidjevši u kojoj se situaciji nalazi njihov Učitelj. Razočaranje i strah bili su tako jaki da su neki nijekali čak i poznanstvo s njim (Petar). Međutim, neposredno nakon smrti dolazi do naglog zaokreta. „Učitelj je živ!“, svjedočili su neki od njih. Današnje evanđelje opisuje jednu takvu zgodu koja se dogodila vjerojatno u dvorani Posljednje večere u kojoj su se bili sabrali apostoli i zaključali u strahu od Židova. U tom njihovom strahu ulazi Isus kroz zaključana vrata i pozdravlja ih s pozdravom koji sigurno njima preplašenima u ovoj teškoj situaciji najbolje pristaje: „Mir vama!“ A da bi ih uvjerio kako je on tu stvarno i istinski prisutan, kako je živ pokazuje im svoje ruke i bok, pokazuje im ona mjesta svoga tijela koja su na križu bila probodena. Ljubav je ostavila prepoznatljiv trag. Naravno da je nakon takvog jednog susreta zavladala radost: „obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ kaže evanđelje. Osim toga Isus ih dariva jednom snagom Duha koji će ih jačati i osloboditi od svakoga straha. Isus ih dariva Duhom kojim će u njegovo ime opraštati ljudima grijehe govoreći: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; a kojima zadržite, zadržani su im.“ Zavladala je neopisiva radost kod prisutnih. Ali nisu tu bili svi. Nije tu bio Toma zvani Blizanac kojem sva uvjeravanja njegovih kolega nisu pomogla u njegovoj sumnji, odnosno njegovoj nevjeri. Čovjek jednostavno ne vjeruje da mrtvo tijelo može oživjeti, da mrtvac može ustati od mrtvih. Međutim, Toma je imao neizmjernu sreću da ga je sam uskrsli Gospodin oslobodio svake sumnje govoreći mu: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.“
Da, braćo i sestre, vjera i nevjera su susjedi i svaku vjeru kao i nevjeru prati sumnja. Vjerni pratilac vjere je sumnja. Nije bilo apostola koji nije bio posumnjao. Do vjere su dolazili korak po korak. Dar vjere u uskrsloga Gospodina nije njihova zasluga. To je bio čisti dar Božji. Isus se njima pokazao, objavio, s njima blagovao nakon uskrsnuća. A sve to jer ih je volio i jer ih je želio kao svjedoke njegova uskrsnuća. Na njihovim svjedočenjima počiva vjera svih generacija vjernika do dana današnjega. Našu vjeru temeljimo na njima kao očevicima kao i na „nevjernom“ Tomi kojeg danas spominje evanđelje. Vjera kao i ljubav su dar. Da bi smo primili, dobili dar trebamo se otvoriti, ali i uzvratiti povjerenjem i ljubavlju. To možemo vidjeti u današnjem evanđelju. Toma je odgovorio s malo riječi ali zato veoma jakom vjerom i ljubavlju: „Gospodin moj i Bog moj!“ Neka to bude i naš zaziv sada i do konca našega ovozemaljskoga života.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Iv 20, 19-31
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.