Na svetkovinu Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista proslavili smo završetak Isusova djelovanja ovdje na zemlji. Isusovo rođenje, odrastanje, njegovo javno djelovanje – navještaj kraljevstva Božjega i objava Oca nebeskoga – preko muke, smrti i njegova uskrsnuća na Uzašašće Isus je došao do kraja, do vrhunca svoga poslanja. Otišao je u nebo k Ocu biti zauvijek jedno s njim. Ali, Isus nije otišao Ocu „neobavljena posla“ i nije nas prepustio nekom našem usudu, nije nas htio ostaviti kao siročad jer nije bio ovdje na zemlji radi sebe nego radi volje Očeve i radi našega spasenja. U molitvi na svojoj Posljednjoj večeri, dakle prije događaja njegova uskrsnuća i uzašašća, zdušno je molio Oca nebeskoga za svoje učenike i sve one koji će po njihovoj riječi u njega povjerovati. Evanđelje današnje sedme uskrsne nedjelje, donosi upravo dio te molitve: „Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“ U ovu Isusovu molitvu uključeni smo svi, čitava njegova Crkva do konca svijeta. On moli za jedinstvo svojih učenika, svoje Crkve, moli za savršeno jedinstvo: „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.“ Naravno da se pitamo je li ovo nama moguće, je li moguće nama biti jedno kao što su Isus i Otac nebeski jedno. Naravno da sve dok smo ovdje na zemlji neće biti savršenog jedinstva ni u obitelji, ni u Crkvi, ni među narodima, ni među religijama. Zašto neće biti takvog jedinstva? Pa zato što smo ljudi, što se ne držimo do Isusovih riječi i zato što smo grešni. Međutim, to nas ne oslobađa našeg nastojanja oko jedinstva svih nas ljudi, a posebno nas kršćana.
Stvarnost je puno drugačija. Svjedočimo ratovima naroda i država i to između onih koji se hvale i ponose kršćanskim imenom. Svjedočimo mržnji u kršćanskim, katoličkim obiteljima, a da ne nabrajamo sve drugo što nas kao vjernike udaljuje jedne od drugih. Možda se pitamo kako onda dalje, kako naprijed i je li uopće moguće ostvariti Isusovu molitvu za jedinstvo ovdje na zemlji? Da, moguće je jer Isus ne misli da svi moramo isto misliti, isto raditi, biti u svemu kao onaj pored mene. Bog nas je stvorio kao pojedince sa svim našim posebnostima, sklonostima, darovima i nitko nije kopija nekog drugoga. Svi smo Božji originali kao što su bili i apostoli: Petar, Ivan, Jakov, Juda… Dakle, ne radi se o nekom jedinstvu da bi morali zanijekati ono svoje, nego ostvarivati ono već toliko puta izrečeno i napisano, ono famozno „jedinstvo u različitosti“, to je moguće. Nisu ni djeca istih roditelja ista, svaki je svoj iako roditelji teže k tome da svi budu baš onakvi kakvo im se čini njihovo, u njihovim očima, najbolje dijete. Mi ljudi želimo uniformu. Isus to ne želi. On nas prihvaća onakve kakvi jesmo. Isus je bio jedno sa svojim apostolima, ali sasvim različit od svih njih. On ih je poštivao, uvažavao je njihovu različitost, samo je Petra pitao: „Petre, ljubiš li me?“ Isus osobno prilazi svojim učenicima. Ne nalazi li se u ovom Isusovom pitanju odgovor na njegovu molitvu o jedinstvu svojih učenika? Ljubav je ključ koji otključava svaku „bravu“ pa i bravu međusobnog jedinstva i zajedništva, bilo da se radi o našoj ljudskoj ljubavi i zajedništvu, bilo o zajedništvu nas s Bogom. Božja dobrota, njegova ljepota i njegova ljubav resi svako njegovo stvorenje, svakog od nas. Na svakom od nas je da što očitije izražava Božju dobrotu i ljepotu, Božju ljubav i to svojim životom, našim ophođenjem s drugim ljudima i to najprije u našim obiteljima, s ljudima na radnom mjestu, na ulici. Tada će doći do izražaja Božja ljubav i dobrota u punini svoga bogatstva i ljepoti različitosti. Našim govorom i djelima pokazati da smo Kristovi učenici, da se trudimo biti što sličniji njemu koji je bio jedno sa svojim učenicima. Naravno da to nije tako jednostavno i lako, da je to jedan proces, proces koji traje čitav naš život. To potvrđuje i Isus koji je čitavoga svoga života živio volju Očevu i bio jedno s Ocem nebeskim. Međutim, morao je i on prolaziti kroz mnoge životne poteškoće, preko Velikoga petka i uskrsnuća, sve do Uzašašća.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Iv 17,20-26
U ono vrijeme:
Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, ne molim samo za ove
nego i za one koji će na njihovu riječ
vjerovati u mene: da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi,
neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao
meni ja dadoh njima: da budu jedno
kao što smo mi jedno – ja u njima
i ti u meni, da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao,
ja te upoznah; a i ovi upoznaše
da si me ti poslao. I njima sam očitovao
tvoje ime, i još ću očitovati,
da ljubav kojom si ti mene ljubio
bude u njima – i ja u njima.«