Svećenici ispovijedaju u crkvi Gospe van Grada prema rasporedu:
svagdanom
nedjeljom i svetkovinom
U posebnim slavljima, u vrijeme došašća ili korizme, u prigodi primanja sakramenata ili na početku i završetku školske godine, ispovijed slavimo prema prigodnom rasporedu.
Gospodin Isus Krist ustanovio je poseban sakrament pokore za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja. Kristov učenik koji, nakon grijeha, potaknut Duhom Svetim, pristupa sakramentu pokore, treba da se prije svega svim srcem obrati Bogu. To nutarnje obraćenje srca obuhvaća kajanje za grijeh i odluku za novi život. Da bi postigao spasonosni lijek pokore, vjernik mora po rasporedbi milosrdnoga Boga ispovjediti svećeniku sve i pojedine teške grijehe kojih se, nakon ispita savjesti, sjeća. Sakrament ispovijedi može dijeliti samo svećenik. Ispovjednik je po dužnosti obvezan najsvetije obdržavati sakramentalni pečat (ispovjednu tajnu). Pomirenje pokornika može se slaviti u svako doba i svakoga dana. Osobito pogodno vrijeme za slavljenje pokore jest korizma.
Sakrament pokore je sakrament ozdravljenja. To je sakrament Božjeg milosrđa. Zove se i ispovijed, jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovoga sakramenta. Postoje laki i smrtni grijesi. Smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodna i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi te se radije okreće samomu sebi, nekoj stvorenoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji. Formula odrješenja, koju izgovara svećenik, glasi: Bog, Otac milosrđa, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. (latinski: Deus, Pater misericordiarum, qui per mortem et resurrectionem Fílii sui mundum sibi reconciliavit et Spiritum Sanctum effudit in remissionem peccatorum, per ministerium Ecclesiae indulgentiam tibi tribuat et pacem. Et ego te absolvo a peccatis tuis in nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen.) Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede, što ih je grijeh uzrokovao. Grješnik, nakon što je rasterećen od grijeha, treba steći puno duhovno zdravlje.
Težina pokore zavisi o težini grijeha. Neizvršena pokora ne poništava sakrament, ali ako je propuštena krivnjom pokornika, grijeh je. Ne dospije li pokornik obaviti pokoru prije pričesti, može primiti euharistiju, a pokoru će izvršiti kasnije. Ako nije razumio pokoru neka priupita ispovjednika.
Najvažniji i bitni pokornikov čin je kajanje. To je bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti. Pokornik će biti iskren, točan i vjeran istini. Svojevoljna laž u materia necessaria confessionis čini ispovijed svetogrdnom. Tko namjerno miješa male i velike grijehe, već ispovjeđene i neispovjeđene (da bi ispovjednika doveo u zabludu) ili se svjesno služi nejasnim formulacijama, postupa svetogrdno.
Priređeno prema: Sveti zbor za bogoštovlje, Rimski obrednik. Red pokore, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009. Pastoral sakramenata (skripta), don A. Čondić.
Kako se može postići oproštenje grijeha učinjenih nakon krštenja?
Oproštenje grijeha učinjenih nakon krštenja podjeljuje se u posebnu sakramentu koji se naziva sv. ispovijed, pokora, pomirenje ili obraćenje.
Kad je Isus ustanovio ovaj sakrament?
Uskrsne večeri Isus Gospodin se pokazao svojim učenicima i, nakon što ih je obdario svojim mirom, rekao im je: “Primite Duha Svetoga! Kome oprostite grijehe opraštaju im se, kome zadržite zadržani su im” (Iv 20,22-23).
Zašto je grijeh tako veliko zlo?
Tko griješi, ranjava Božju čast i ljubav, vlastito dostojanstvo čovjeka pozvana da bude dijete Božje, kao i duhovno zdravlje Crkve u kojoj svaki kršćanin treba biti “živi kamen”.
Tko nam oprašta grijehe u sv. ispovijedi?
U sv. ispovijedi Bog nam oprašta grijehe snagom Kristove smrti i uskrsnuća preko svećenika pred kojim sam iskreno priznao sve svoje grijehe.
Što je najvažnije kod obavljanja ispovijedi?
Najvažnije je pokajanje i čvrsta odluka da se neću povraćati na grijehe. To je obraćenje jer bez toga nema prave ispovijedi. Kajanje mora uključivati prave motive.
Koji trebaju biti motivi kajanja?
Kajanje ili skrušenje treba biti nadahnuto vjerskim motivima. Ako je iz ljubavi prema Bogu, naziva se “savršeno”, ako se temelji na drugim motivima, npr. strahu od Božje kazne, naziva se “nesavršeno”.
Koje grijehe treba ispovijedati?
Onaj tko želi postići pomirenje s Bogom i Crkvom treba ispovijedati svećeniku sve smrtne grijehe koje još nije ispovijedio, a kojih se sjeća nakon što je pažljivo i temeljito ispitao svoju savjest. Za ove grijehe dužan sam reći i broj koliko sam ih počinio. Crkva živo preporuča ispovijedanje i lakih grijeha, i to onih kojih se toga trenutka sjećam, iako to nije nužno za valjanu sv. ispovijed.
Što se događa ako neki teški grijeh nisam ispovijedio?
Ako je to učinjeno nesvjesno zbog zaborava, ispovijed je valjana i dužan si taj grijeh ispovjediti kod sljedeće ispovijedi, a ako je to učinjeno svjesno, zbog nekoga srama ili drugoga razloga, ispovijed nije valjana. Naprotiv, učinio si još jedan smrtni grijeh koji se zove “svetogrđe” jer si povrijedio svetost sakramenta.
Što u nama čini ispovijed?
Sv. ispovijed nam oprašta grijehe, pomiruje nas s Bogom i vraća nam posvetnu milost, daje nam novu snagu da se lakše čuvamo grijeha i oprašta nam vječnu kaznu.
Zašto je nužna zadovoljština?
Svećenik određuje pokorniku vršenje određenih čina zadovoljštine i pokore da bi nadoknadio štetu prouzročenu grijehom i ponovno uspostavio prave odnose s Bogom i bližnjima kako priliči kršćanima.
U crkvi se čuje za riječ “oprost”. Je li oproštenje i oprost isto?
Oproštenje i oprost nemaju isto značenje. U sv. ispovijedi, nakon iskrena priznanja i pokajanja, Bog mi oprašta sve moje grijehe ali na duši ostaju “ožiljci” koje su grijesi prouzročili. To “ožiljci” se uklanjaju samo pokorom, zadovoljštinom i pravom i neprekidnom molitvom te dobrim djelima. Što misliš: Je li ona pokora (zadovoljština) koju ti svećenik naredi da je izvršiš dovoljna da izbriše sve te “ožiljke” na tvojoj duši? Zato je potreban oprost.
Oprost je otpuštanje pred Bogom vremenite kazne za već oproštene grijehe, koje vjernik, prikladno raspoložen i pod određenim uvjetima koje je Crkva propisala, postiže zauzimanjem Crkve koja je službenica otkupljenja i koja autoritetom podjeljuje i primjenjuje obilje zadovoljština Krista i svetaca. Oprost djelomično ili potpuno oslobađa od vremenite kazne za grijehe. Oni koji ispovjeđeni umru, nemaju smrtnog grijeha na duši, ali kako nisu dali dovoljno zadovoljštine zbog učinjenih grijeha, tj. odlaze s “ožiljcima” na duši, za njih je pripravljeno stanje čistilišta. Oprosti se, također, mogu namijeniti i za pokojne (pomaže dušama u čistilištu) i to posebno uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan.
Prema: Žarko Vladislav Ošap, Rastimo u vjeri, nadi i ljubavi, Drvar, 2009.