05.09.2021. – 23. nedjelja kroz godinu B 2021.

Mk 7, 31-37

Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

 

„Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, a nijemima govoriti!“ Braćo i sestre, ova tvrdnja svjedoka ozdravljenja gluhoga mucavca, nuka nas da malo više posvetimo naše pozornosti važnosti osjetila koje nam je Bog dao. U školi smo učili da čovjek  ima pet osjetila; osjetilo vida, sluha, opipa, okusa i njuha. Naravno da mi osjećamo i toplinu, hladnoću, bol i još puno toga, a da ne govorimo o onoj drugoj ljudskoj strani, a to je njegova duša, njegova psiha, jer čovjek je i duh i tijelo. Zato se danas govori i o šestom osjetilu, šestom čulu, koje obuhvaća puno toga što se ne može staviti pod nijedan od ovih navedenih pet. Naravno da nama nije namjera ovdje i sada baviti se građom našega tijela ili vrednovati pojedina osjetila. Nama su sva naša osjetila jednako važna. Međutim, ipak znamo u pojedinim situacijama raspravljati o važnosti osjetila, posebice onda kada neke od njih, ne daj Bože, izgubimo. To dobro znaju oni koji su za vrijeme korone izgubili osjetila okusa i njuha. Možda dok smo ih imali o njihovoj važnosti nismo nikada razmišljali. A što će tek reći oni koji su izgubili vid ili sluh, koji ne vide i ne čuju, odnosno slabije vide i slabije čuju. O važnosti ovih ljudskih osjetila najbolje govore Isusova čudesa koje je činio da bi slijepima i gluhima povratio vid i sluh, da bi ih vratio u društveni život. I u našim razgovorima znamo govoriti o ta dva važna osjetila. Nije rijetkost čuti govoriti ljude, da kada bi morali ostati bez jednog od ta dva osjetila, radije bi bili bez sluha nego bez vida. Međutim, zna se dogoditi da neki i pored toga što vide,  ne vide dobro i ne vide sve, rođeni su s nekim nedostatkom. To najbolje znaju daltonisti, ljudi koji ne razlikuju boje. Oni su nekada u teškim situacijama. O tome nerado govore, ali da bi nekoga prepoznali oni svjesno ili manje svjesno „bulje“ što može izazvati neželjene posljedice. Za takve je dovoljno da netko promijeni odjeću ili frizuru, a suigrač u igri sportski dres ili broj na njemu i ne prepoznaje svoga suigrača. Tako je isto i s nagluhima ili gluhima koji su nekad prisiljeni nekome gledati  micanje usana da bi odgonetnuli smisao govora svoga sugovornika. Nije rijetkost da nad tjelesno hendikepiranim neki zbijaju šale. Zato takvi teže podnose vidljive – tjelesne nedostatke nego one nevidljive, duhovne, duševne prirode. Možda sada bolje razumijemo onu rečenicu s početka našega razmišljanja: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, a nijemima govoriti!“ Isus ne izruguje takve. Naprotiv, on im  prilazi s ljubavlju i razumijevanjem. On ih dodiruje. Drugim riječima on ih prihvaća i pomaže im, oslobađa ih njihovih  nedostataka.

Sjećam se jedne zgode kada je župnik  kupio i instalirao u crkvi novi razglas. Mnogi su mu čestitali. Nestalo je  neželjenih šumova i zvukova. Novim razglasom dobro se čulo i razumjelo župnika, čitače i pjevače. Međutim, nakon nekog vremena dođe mu jedan starac sa slušnim pomagalima i kaže kako on opet ništa ne čuje i ne  razumije. Vidjevši župnik njegova slušna pomagala povika: Nije razglas za gluhe. Srećom da župnik na tome nije ostao nego je obećao sve one koji  slabije čuju dovesti u jednu klupu koja će biti opremljena sa slušalicama te im tako „otvoriti uši“ za riječ Božju. Netko nas mora nekada dodirnuti da osjetimo da smo prihvaćeni. Svaki put kada iskreno pozdravimo drugoga, posebice one s tjelesnim nedostacima, vraćamo ih u život. Možda to zdravima ne znači puno. Ali, pogođenim tjelesnim nedostacima i njihovoj rodbini znači puno, znači sve. To se vidjelo u njihovoj reakciji na Isusov čin nad gluhim mucavcem: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, a nijemima govoriti!“ Našim kršćanskim pozdravom, dodirom, razumijevanjem i prihvaćanjem, posebice onih s tjelesnim nedostacima možemo nekada nekome „otvoriti uši i oči“ za riječ Božju.

 

fra Josip Klarić

NOVO NA STRANICI

VIŠE: