Današnja svetkovina Gospodinova krštenja pobuđuje u nama različite misli. Možda se pitamo za datum našega krštenja i za smisao toga čina. Neki možda razmišljaju kako bi bilo bolje ne krštavati djecu nego čekati da čovjek odraste i prepustiti to svakom na volju jer krštenje, htjeli mi ili ne, određuje čovjeka i pored toga što je većina nas krštena u djetinjoj dobi, dakle bez našega pristanka. Na vjeronauku smo učili kako smo tim činom postali djeca Božja i članovi Kristove Crkve. Krštenje je prvi i osnovni sakrament. Jedna od posebnosti ovoga sakramenta je i ta što kod krštenja nije samo krštenik nazočan. Kod krštenja djeteta tu su još roditelji, kumovi, rodbina i krstitelj. Naravno kod krštenja punoljetnih osoba ne moraju biti roditelji prisutni. Ali krstili se mi kao djeca ili kao odrasli možemo mirno reći kako to nije neki privatni čin koji se tiče samo krštenika. Iako se krsti pojedinac tiče se šire zajednice. To nije samo jedan čin na koji se gleda kao na svaki drugi ljudski čin.
To nam potvrđuje i današnje evanđelje u kojem se susrećemo s Ivanom Krstiteljem i Isusom. Ivanovo krštavanje na rijeci Jordanu toliko je bilo znakovito, izazovno i upečatljivo da su se neki pitali: nije li Ivan možda Krist – pomazanik, Mesija kojega narod već dugo očekuje. Ivan nije htio ostaviti narod u nedoumici. On će brzo reagirati i za sebe reći: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Ovo će Ivanovo priznanje potvrditi za koji trenutak samo nebo. U svom evanđeoskom izviješću sv. Luka nastavlja pa kaže: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus.“ I sada će se dogoditi nešto nečuveno, dogodit će se nešto što se još ni kod koga od krštenih od Ivana nije ni vidjelo ni čulo. Naime, za vrijeme Isusova krštenja dok se molio: „rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Nakon ovoga događaja svi prisutni, sav narod koji se krstio prije Isusa mogli su čuti i vidjeti što se dogodilo kod Isusova krštenja, odnosno što se događa i kod svakog našeg krštenja. Poruka onda i danas je ista. Isus se pokazuje kao pravi čovjek. Pokazao je to svojim rođenjem, a sad to pokazuje i svojim krštenjem. Kao čovjek stoji u redu i čeka krštenje iako mu to nije potrebno. Međutim, radi čovjeka, radi našega spasenja on se stavlja u red grešnika i čeka na krštenje i tako nam pokazuje svojim primjerom da nam je kao ljudima potrebno obraćenje, potrebno krštenje. U našem činu krštenja prisutno je i nebo. Isus svojim krštenjem pokazuje da nije sam, nego da je tu i Duh Sveti i nebeski Otac. Dakle, i kod krštenja nismo sami sa svojim roditeljima i kumovima nego je tu i nebo. Tu je Presveto Trojstvo. A Isusovo nam krštenja pokazuje da se i kod našega krštenja otvara nebo, da se i tu čuje glas s neba: Ti si kći, sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! Ta povezanost Boga i čovjeka je najvidljivija i najopipljivija baš na krštenju. To Isus osjeća i doživljava kod svoga krštenja. On je ovdje čovjek i kršten je od čovjeka. Isus sve to čini prije svoga javnoga nastupa, dakle, prije negoli će svim svojim bićem prionuti objavi nebeskoga Oca i kraljevstva njegova ljudima. Krštenje je polazna točka i početni čin. To je krst vodom, ali i ognjem i Duhom Svetim. Sve ono što je Isus kod svoga krštenja primio daje nama na našem krštenju i potvrdi. Isus je kao krštenik pošao naviještati Božje kraljevstvo. Na to smo kao krštenici i mi pozvani.
Naravno, da se mi ne možemo uspoređivati s Isusom, ali to nas ne oslobađa zadaće koju imamo kao kršćani. Ako pogledamo Isusov zemaljski život, vidjet ćemo da ni kod njega nije išlo sve glatko i bez problema. I njega su odbacivali i nisu mu svi vjerovali ali to ga nije priječilo da ide naprijed u svojem pozivu kao navjestitelj Božjega kraljevstva. Na koncu, zatajit će ga i izdati njegovi najbliži prijatelji, ali ni radi njih Isus neće stati. I na samom koncu svoga ovozemaljskoga života bit će obješen na križ s kojeg će moliti oprost Oca nebeskoga za sve one koji su ga ubili. Krštenje je čin koji nas je opečatio i koji nas obvezuje jer time smo ovlašteni naviještati Božje kraljevstvo i to prvenstveno svojim načinom života.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Lk 3,15-16.21-22
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!