Iz uvodnoga dijela današnjega evanđelja razabiremo da evanđelist Luka ima potrebu reći kada, kako i komu piše svoje evanđelje. Ističe da se oslanja na već zapisano o Isusu Kristu kao i na predaju očevidaca iz koje se iščitava život Isusa Krista. On ne piše nešto „svoga“ nego piše o događajima koji se „ispuniše među nama.“ Luka želi biti veoma vjerodostojan i prenijeti o Isusu sve ono što je čuo i pročitao od očevidaca. Događaj u nazaretskoj sinagogi je za Luku bio od posebnoga značenja zato ističe da se Isus snagom Duha Svetoga vratio u Galileju, snagom onoga Duha koji je na nj bio sišao na Jordanu na njegovu krštenju, snagom istog Duha koji ga je odveo bio u pustinju te kako je već bio poznat i slavljen u čitavoj okolici. I nakon svega toga on se vraća u Galileju, u Nazaretu, u svoj grad. U dan subotnji uđe Isus u sinagogu i iz pružene Knjige proroka Izaije čita: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ Vjerujemo da su se u sinagogi Nazarećani zapitali otkuda mu ovo i što sve ovo znači. Isus će dati odgovor na sve njihove nedoumice i pitanja: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ To je Isusov „Program života.“ S veoma malo riječi Isus je rekao sve. Isus dolazi sa svojim životnim programom koji je veoma kratak ali sadrži sve što je važno. On se oslanja na Pismo, na riječ Božju. On ne propovijeda sebe nego govori o svojoj zadaći, o svom programu. Ali prvo što ističe je Duh Gospodnji koji je na njemu. Isus se nije dao voditi ničim osim Duhom Božjim. To je njegov program. Njegov je program objava Oca nebeskoga, riječ Božja – evanđelje – Radosna vijest. To živi i propovijeda. I ne čini to za sebe nego da bi Boga slavio, a čovjeka oslobodio svakog ropstva, posebice ropstva grijehu. Isusov program je pomoći čovjeku i to svakomu, bolesnicima, siromasima, a posebice grešnicima kojima se na poseban način želi približiti i osloboditi ih svakoga ropstva, a vidjevši njihovu iskrenost takvima je govorio: Idi, oprošteni su ti grijesi; idi i ne griješi više; ustani, uzmi svoju postelju i idi. Svima je želio navijestiti radosnu vijest da je Bog ljubav.
To bi trebala biti i zadaća Crkve, odnosno nas kršćana, a posebice nas svećenika jer na svima nama je po krštenju Duh Gospodnji. Nažalost, često smo bez nekog programa, a ako ga i imamo onda je više načinjen da se pohvalimo, a da i ne spominjemo kojim se i čijim „duhom“ služimo. Često je to svjetovni duh, duh vremena, politički duh. Skloni smo mnoštvu riječi koje su bez sadržaja. Držimo duge prodike i govorimo o sebi i umjesto da otvaramo pruženu Knjigu Božju – Bibliju mi otvaramo naše, ljudske i isprazne priče, govorimo o nekim našim čudima te time vežemo ljude uza se umjesto da ih uputimo na evanđelje, na „ Isusov program“, evanđeoski program, na Blaženstva, na riječi Isusa Krista. Našim postupcima činimo ljude ovisnicima umjesto da ih oslobodimo za Krista. Mi ih ne oslobađamo nego zarobljavamo. Bog ne želi da budemo ovisnici ni o kome osim o njemu. A Bog ne zarobljava, on oslobađa. Stoga smo pozvani ispovjediti naše grijehe i napraviti sebi životni program. Neka naš program života bude evanđelje – Radosna vijest. Uredimo svoje odnose sa svojim bračnim drugom, sa susjedima, s radnim kolegama, otvorimo se Duhu Božjemu i bit ćemo slobodna djeca Božja. To je ta godina milosti Gospodnje. Sve ljudsko, braćo i sestre, zarobljava nas. Često se vežemo uz ljudske programe. Prepuštamo se programima medija i društvenih mreža koji u najviše slučajeva zarobljavaju. Umjesto evanđeoske radosti u nama prevladava pesimizam koji se širi medijima. Svjedočimo kako mediji izmišljaju i proglašavaju „najdepresivniji dan“ u godini te silom hoće vidjeti tužna i zarobljena čovjeka. U prošli ponedjeljak, 17. siječnja jedan jaki i utjecajni medij govori o najdepresivnijem danu u godini. Ali, iz intervjua koji je vođen s građanima na ulici vidjelo se da nitko, ma ama baš nitko od onih koji su bili ispred mikrofona nije nimalo bio tužan ili depresivan nego su sasvim normalno opisali svoj dan. Pokušajmo kao vjernici prihvatiti i živjeti Kristovu Radosnu vijest. Neka to bude naš životni program.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Lk 1, 1-4; 4, 14-21
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«