Čiji je Isus? (4. nedjelja kroz godinu – C)

Današnje evanđelje započinje Isusovim riječima koje smo čuli u prošlu nedjelju: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima“, te nastavlja kako su Isusu „svi povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.“ A onda ovo pitanje: „Nije li ovo sin Josipov?“ Zašto ih smeta što mu poznaju obitelj? Što su Isusovi sugrađani očekivali od njega? Možda veća čudesa negoli je činio u okolnim mjestima, možda neka povlaštena mjesta u njegovoj pratnji? Može biti i jedno i drugo. Gledajući iz naše današnje perspektive možemo reći da su se Nazarećani ponijeli očekivano, ljudski. Koliko god bile zadivljujuće riječi koje je Isus izgovarao, ljudi onda i danas očekuju nešto materijalno, ovozemaljsko, neki prestiž u odnosu na okolna mjesta i okolne narode. U tom je čovjek nepromjenjiv. Tko to od nas ne očekuje da mu izabrani saborski zastupnik, neki ministar u vladi ili neki lokalni političar ne donese neke opipljive rezultate, bilo na osobnoj bilo na široj-društvenoj razini, npr. novu cestu, most, vodovod, plinovod, udobno i dobro plaćeno radno mjesto? I što se događa ako nam se ne udovolji? Odgovorit ćemo kao Nazarećani: „Što se praviš važan, znamo ti mi i „ćaću i mater.“ Obično dolazi do raznih prijetnji. U susretu Boga i čovjeka, u susretu riječi Božje i nas ljudi uvijek nailazimo na dva nepomirljiva svijeta. Nailazimo na čisto materijalni, ovozemaljski, ljudski svijet. Međutim, nailazimo i na svijet Božji. To je svijet ljubavi koji sv. Pavao opisuje u svojoj današnjoj poslanici Korinćanima kada kaže da je ljubav: „dobrostiva, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ Ovakva ljubav ne odnosi se samo na bračne drugove nego bi trebala biti osobina svakog kršćanina. A što je drugo Isus svojim Nazarećanima propovijedao doli ljubav: „Duh Gospodnji na meni je… On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ To što Isus čini, to može samo ljubav. Ali, očito ljudima to ne odgovara. Mi hoćemo da to bude samo nama, „samo Nazarećanima.“ Mi sve svojatamo. Ti si iz Nazareta, ti si iz našega mjesta. Ti si naš. No, upitajmo se: možemo li i Boga prisvojiti? Čiji je Isus? Imamo li mi pravo na nekoga? Nazarećani su mislili kako imaju pravo na Isusa. Iz današnjeg prvog čitanja iz Knjige proroka Jeremije jasno se vidi da je sve Božje pa i prorok. Naime, Jeremija piše kako mu Gospodin govori: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te.“ Bog ga, dakle, određuje i šalje. Ne ide Jeremija u svoje ime. Njega Bog šalje. Isus kaže: „Duh Gospodnji na meni je… On me posla…“ Mi nemamo pravo svojatati nikoga pa ni Isusa. On ne pripada samo Nazarećanima, samo nama. Isus je poslan svima i za sve, da sve spasi i da svi život imaju, i to u izobilju. „On me posla“, kaže Isus. Jeremija ne nastupa u svoje ime. On doslovno piše što mu riječ Gospodnja govori: „ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim.“ Međutim, takve se odbacuje. To su učinili Nazarećani. Htjeli su Isusa ukloniti. Isus to potvrđuje govoreći svojim sugrađanima kako: „nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju.“ Međutim, svima onima koji pokazuju svoju ljubav prema drugome i drugačijem, Isus, bez obzira na naciju i vjeru, obećava spasenje. Kao primjer naveo je tuđince i pogane: udovicu u Sarfati sidonskoj i od gube očišćenog Naamana Sirca. I baš to je izazvalo veliki gnjev i mržnju kod Nazarećana. Oni ne mogu prihvatiti da je netko ispred njih.
Upitajmo se: Što je s nama? Ako smo istinski kršćani, ako smo Kristovi, onda vrijedi i za nas Isusov stav i ljubav, i to prema svakom čovjeku, bio on „naš“ ili „tuđi“. Nažalost, to nije uvijek tako jer mnogi među nama napadaju i Papu samo zato što ističe potrebu zaštite drugih i drugačijih. Sve se više zatvaramo pred tzv. tuđima. Sve je više po našim župama tzv. elitnih grupa koje samo sebe drže ispravnima. Stoga pokušajmo himnom ljubavi sv. Pavla prožeti naš život i prihvaćati sve ljude kao djecu Božju, kao braću i sestre, a to je i volja Božja. To Isus Krist od nas traži.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 4, 21-30

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«
A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

NOVO NA STRANICI

VIŠE:

Župne obavijesti (18. ...

Nedjelja  18. ru...

Župne obavijesti (4. R...

Nedjelja  4. ruj...

Župne obavijesti (28. kol...

Nedjelja  28. ko...